06/04/2022
Svi mi za neke situacije jasno osjećamo da nam ne odgovaraju. Međutim, teškoća u postavljanju granice je emotivne prirode.
Kada smo duže vrijeme frustrirani onda smo skloni da reagujemo implusivno i preintenzivno, a vodimo se "sve ili ništa" razmišljanjem.
Sve ili ništa razmišljanje znači da u tom trenutku pokušavamo da "uglavimo" drugog u okvire svojih želja i očekivanja.
U suprotnom, čitav odnos sa tom osobom je na klimavim nogama.
✅U realnosti, niko ništa ne mora.
Postoje socijalne norme i pravila koja većinom poštujemo, postoje moralne vrijednosti i lične vrijednosti izvedene iz tih opštih pravila i većina nas se sasvim dobro snalazi i uklapa u životu vodeći se tim smjernicama.
Pa šta se onda desi u trenutku kada procijenimo da je druga osoba dužna da se povinuje našim zahtjevima (jer će nama tako biti prijatnije)?
Negdje iza naših misli kriju se naša uvjerenja o nama samima - kakvi smo, koliko vrijedimo, imamo li pravo da... i slično.
Kada neko svojim ponašanjem naruši naše granice (npr. kasni na sastanak ili očekuje da uradimo nešto na šta je navikao od nas, a mi to više ne želimo) mi se zapravo prikačimo za sopstveno uvjerenje da nas ta osoba ne poštuje, misli da ne vrijedimo dovoljno, ne uviđa naš trud i slično.
Na osnovu tog uvjerenja mi počinjemo da osjećamo različita osjećanja koja nas pokreću u smjeru odbrane sopstvene ličnosti.
Osoba kasni - ne poštuje mene i moje vrijeme - kako se usuđuje, treba da traži da joj oprostim i da to više nikada ne ponovi.....
Zapravo, u tom vrtlogu osjećanja zaboravljamo najvažniju stvar:
✅Granice postavljamo zbog sebe, da zaštitimo sebe i svoje potrebe i želje.
Granice su tu ZBOG NAS, a ne zbog upravljanja tuđim ponašanjem.
Takođe, to što neko kasni na sastanak ili radi nešto drugo što nam u tom trenutku ne odgovara NE ZNAČI nužno da je ta osoba loša/glupa/nezainteresovana i da joj nije stalo do nas.
To je samo jedan dio te osobe i ponekad zaboravimo da postoji čitav spektar alternativnih mogućnosti između "pristajem na ovo što mi je servirano iako se osjećam jako neprijatno" i "ne želim ništa više da imam sa tom osobom".
Ako neko nakon upozorenja i dalje radi ono što nam ne odgovara mi smo SAMI SEBI dužni da istrajemo i smislimo adekvatnu posljedicu njihovog ponašanja.
U našem slučaju sa kašnjenjem to bi moglo biti: obavještenje da odlazimo i mijenjamo planove nakon nekog vremena čekanja, dogovor u koji su uključeni i drugi ljudi (pa se osoba koja kasni bez pritiska može pojaviti kad joj odgovara) i slično.
Dakle, da bismo postavili neku granicu za početak trebamo biti svjesni:
🟣naših misli i osjećanja koja imamo u toj situaciji
🟣da je uloga granice da zaštitimo sebe, a ne da napadnemo druge
🟣da postoji više alternativa u ponašanju i da imamo slobodu da izaberemo neku koja zadovoljava nas (štitimo se od nečijeg ponašanja koje nam ne odgovara) dok istovremeno ne osuđujemo čitavo biće te osobe (ali stavimo joj do znanja da nam ne odgovara to i to njeno ponašanje).
U redu je da i nama kao i drugoj osobi bude pomalo neprijatno prilikom postavljanja granica.
Svako ponašanje se vježba i vremenom ćemo treningom postavljanja granica naučiti da se ne osećamo neprijatno ni ostrašćeno u takvim situacijama.
Takođe, prepoznavaćemo situacije u kojim neko nama postavlja granicu i nećemo to shvatati lično. Na taj način se zapravo jača odnos, povećava bliskost i stvara prostor za nalaženje rješenja koja odgovaraju svim stranama uključenim u neku konfliktni situaciju.
Postavljate li vi lične granice u odnosima?
Da li vam je više neprijatno da kažete šta vam ne odgovara ili da trpite i gutate frustraciju koja se nakuplja u vama?
Da li očekujete da vam drugi čitaju misli i sami primijete šta vam smeta?
Šta vam je najteže u čitavom ovom procesu?
🟣Tekstovi su sponzorisani od strane Grada Banjaluka.
