31/10/2019
Veče pre Svih svetih postalo je razdoblje najveće aktivnosti i dinamike, i u svetu živih i u svetu mrtvih. Ljudi su je nastavili slaviti kao vreme lutajućih mrtvih, ali su natprirodna bića videli kao zla i demonska stvorenja. Narod je u pokušaju umirivanja duhova, veštica i čarobnjaka za njih iznosio darove u oblika hrane i pića. Tako se rodio Halloween ili Noć veštica.
Priče iz davnina
Noć Veštica vuče korene iz drevnog predhrišćanskog keltskog festivala mrtvih. Keltski narodi, koji su jednom naseljavali široka područja današnje Evrope, delili su godinu prema četiri velika praznika. Prema keltskom kalendaru, nova godina je počinjala sa datumom koji odgovara prvom novembru, a taj je dan označavao početak zime, kao i početak i kraj večnog životnog ciklusa.
Keltski praznik se zvao Samhain – bio je to najveći i najznačajniji praznik u keltskom kalendaru. Kelti su verovali da na ovaj dan duhovi hodaju svetom živih, jer tada duše onih koji su umrli tokom godine putuju na drugi svet.
Ljudi su se okupljali i prinosili žrtve mrtvima, u oblika voća, povrća, životinja.. Palile su se i velike vatre, kako bi se putujućim dušama pomoglo u prelasku na drugi svet i kako bi se lutajuće mrtve odvratilo od opsedanja živih.
Samhain se pretvorio u nama poznatiju Noć Veštica (Halloween) kada su hrišćanski misionari pokušali promeniti verske običaje keltskih naroda.
U ranim stoljećima posle Hrista, pre preobraćenja na hršćanstvo, Kelti su poštovali drevne verske običaje pod vođstvom svog sveštenštva – druida. Druidi su bili keltski sveštenici, pesnici i naučnici. Kao ritualne verske vođe i nositelji znanja, nisu se mnogo razlikovali od istih onih misionara koji su ih kasnije prozvali obožavateljima đavola. Kao rezultat njihovog truda da izbrišu paganske praznike kao što je bio Samhain, misionari su uspeli promeniti značenje ovog praznika. 601. godine posle Hrista.
Papa Gregur I doneo je poznati edikt u kojem je uputio sveštenštvo da pokuša iskoristiti verske običaje paganskih naroda umesto da ih uništi tako što će ih preobraziti u hrišćanstvo.
Ovakav pristup postao je glavna misao u radu misionara i pokazao se briljantnim u njihovoj misiji širenja hrišćanstva.
Crkveni praznici su namerno postavljani na dane koji su se poklapali sa poganskim vjerskim običajima.
Samhain je sa svojim naglaskom na "natprirodno", međutim, bio izrazito paganski praznik. U ovom slučaju su sveštenici ranija keltska božanstva označili kao zla.
Kao predstavnici konkurentske religije, druidi su smatrani zlim obožavateljima demonskih bogova i duhova, a keltski zagrobni svet polako je poprimio sva značenja pakla.
Rezultat ovakvog misionarskog stava bio je smanjenje verovanja u drevne rituale, ali njihova značenja nisu sasvim nestala.
Keltsko verovanje u nadnaravna bića se nastavilo, a crkva se i dalje trudila prikazati te običaje ne samo kao opasne, već po definiciji zle, a štovatelji tradicionalne keltske religije označeni su kao čarobnjaci i veštice.
Za hrišćanski praznik Svih Svetih proglašen je prvi dan u novembru.
Na ovaj praznik se zapravo slave svi hrišćanski sveci, a pogotovo oni za koje nije predviđen poseban dan u kalendarskoj godini. Praznik je trebao privući keltske narode i tako zauvek iskoreniti Samhain. To se nije dogodilo, no značenje tradicionalnih božanstava se umanjilo i ona su se iz duhova i demona pretvorila u nešto prihvatljivije kao što su vile i vilenjaci i raznolika mitska bića, ali drevna verovanja nikad nisu do kraja nestala. Simbolizam koji nose lutajući mrtvi bio je prejak i preblizak ljudskoj svesti da bi ga moglo u potpunosti zameniti apstraktno hrišćansko slavljenje svetaca. Kao sledeći korak približavanja paganskim verovanjima, 2. novembar je označen kao Dušni dan, praznik kada živi mole za duše mrtvih, a drevni običaji preživeli su pod novim imenom.
Praznik Svih Svetih je unutar svog hrišćanskog značaja sačuvao tradicionalno keltsko verovanje. Veče pre Svih svetih postalo je razdoblje najveće aktivnosti i dinamike, i u svetu živih i u svetu mrtvih. Ljudi su je nastavili slaviti kao vreme lutajućih mrtvih, ali su natprirodna bića videli kao zla i demonska stvorenja. Narod je u pokušaju umirivanja duhova, veštica i čarobnjaka za njih iznosio darove u oblika hrane i pića. Tako se rodio Halloween ili Noć veštica.
Raznorazna natprirodna bića i sile povezivali su se uz Noć veštica.
U Irskoj su vile bile legendarna bića koja su se mogla videti na ovaj praznik.
U Engleskoj su ljudi pekli "dušne kolače".
Iz Walesa se sačuvala izreka "saved by the bell" - naime, običaji su nalagali da se za praznik Svih Svetih pošteni narod pošteno i napije, jer na taj bi ih način zlokobne utvare zaobilazile.
Kako bi nakon jedne takve noći većina pučanstva slijedeće jutro dočekala onesvešćena u nekom jarku, nije se znalo ko je živ a ko mrtav. Obzirom da je Evropom u to vreme vladala kuga, oni prisebni bi sve što je unaokolo ležalo zakopali, ali bi svima za ruku privezali špagicu koja je na kraju imala zvonce. Živi zakopani bi sledeće jutro povukli špagice i zvonca bi zazvonila, pa bi nesuđene mrtvace tada otkopali. Ovo vreme čarobnjaštva i magije stvorilo je vremenom pregršt svojih običaja i verovanja
Gotovo se sva današnja verovanja vezana uz Noć veštica mogu povezati uz drevni keltski dan mrtvih. Ovo je praznik koji ujedinjava mnoge mistične priče i verovanja, no svako od njih nosi vlastitu povest. Maskiranje i lutanje od vrata do vrata u potrazi za slatkišima seže unatrag do keltskih običaja kada su ljudi prinosili žrtve kako bi umirili lutajuće mrtve. Kako su stoleća prolazila, ljudi su se počeli maskirati u groteskna stvorenja i izvoditi trikove u zamenu za jelo i piće. Do današnjeg dana veštice, kosturi i demoni ostali su najraširenije maske. Noć veštica zadržala je i običaje koji proizlaze iz keltskog žetvenog festivala koji se održavao na isti dan, kao što je rezbarenje voća i povrća.
I danas na Noć veštica, 31. oktobra, muškarci, žene i deca maskirani lutaju ulicama pokraj izrezbarenih bundeva, organizuju se proslave i pričaju zastrašujuće priče.
Zagrobni svet barem simbolički postaje deo sveta živih u noći kada se zamenjuju uloge a smrt se potvrđuje kao neodvojivi dio života kroz magičnu proslavu ove svete i tajanstvene noći.
Jovana Golubović, Akademija za Regresoterapiju