30/04/2026
𝐏𝐮𝐭 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐣𝐨𝐬 𝐧𝐞𝐦𝐚 𝐢𝐦𝐞
„Tragedija života nije smrt, već sve ono što je u nama umrlo dok smo živeli.“ pročitam i zamislim se nad rečima koje je jednom prilikom izgovorio Norman Cousins.
Razmišljam dalje i nalazim sličan izraz: „Najveći poraz s kojim se ljudi suočavaju jeste suprotnost između onoga što su mogli da postanu i onoga što su postali.“
Koliko nas zaista živi svoje živote?
Ja svoj još uvek ne. Jedno vreme sam istinski živela - radeći u vrtiću.
Selidbom u drugu zemlju moje želje i prioriteti su se promenili. Trenutno sam u fazi običnog postojanja.
Dugo vremena bila sam usredsređena na svoje slabosti. Verujem da je tako kod velikog broja ljudi.
Susrela sam se sa regresoterapijom. U početku sam bila u ulozi klijenta. Upisala sam školu regresoterapije, završila je i danas sam i u ulozi regresoterapeuta. Tokom tog perioda naučila sam da se usredsredim na svoje sposobnosti i potencijale. Kroz terapije pronalazim vreme za sebe, razmišljajući o svojim istinskim sposobnostima - počinjem da upoznajem sebe i svoje talente.
Verujem da ću uskoro ponovo biti u fazi punog življenja i procvata i da ću svetu dati nešto što može nekome da bude lekovito. Za početak - ove tekstove.
# jeziksrca