Serenity.hr

16/01/2026

IMDb ocjena: 8/10

15/01/2026

U ovom istraživanju analiziralo su više od dvije stotine prethodnih znanstvenih studija koje su se bavile lokusom kontrole u radnom okruženju. Lokus kontrole opisuje vjerujemo li da su ishodi u našem životu rezultat vlastitih odluka i truda (unutarnji lokus) ili vanjskih okolnosti poput sreće, sudbine i drugih ljudi (vanjski lokus). Cilj istraživanja bio je razumjeti kako ta uvjerenja utječu na naše iskustvo rada.

Rezultati su pokazali da osobe s izraženijim unutarnjim lokusom kontrole u prosjeku doživljavaju više zadovoljstva na poslu, osjećaju se psihološki stabilnije i lakše se nose sa stresom. Takve osobe češće vjeruju da se trud isplati, da mogu utjecati na svoj radni učinak i da imaju prostora za djelovanje. Nasuprot tome, osobe s vanjskim lokusom kontrole češće doživljavaju posao kao izvor pritiska, osjećaju se preopterećeno i sklonije su emocionalnom iscrpljenju.

Važna implikacija ovog istraživanja je da osjećaj kontrole ne mora nužno značiti stvarnu kontrolu, nego doživljaj da možemo nešto učiniti. Ovi nalazi imaju veliku vrijednost ne samo za organizacije, već i za terapijski rad, jer jačanje osjećaja osobne kontrole može biti ključan korak prema boljem mentalnom zdravlju.

Reference:
Ng, T. W. H., Sorensen, K. L., & Eby, L. T. (2006). Locus of control at work: A meta-analysis. Journal of Organizational Behavior, 27(8), 1057–1087. https://doi.org/10.1002/job.416

14/01/2026

"Ne možeš iskorijeniti lošu naviku, možeš je samo promijeniti" - Charles Duhigg

13/01/2026

Lokus kontrole opisuje koliko vjerujemo da su ishodi u našem životu rezultat vlastitih postupaka (unutarnji lokus) naspram vanjskih okolnosti (vanjski lokus). Osoba s izraženijim unutarnjim lokusom kontrole obično misli “mojim se trudom stvari mogu promijeniti” pa češće preuzima inicijativu, planira svoje korake i uči iz pogrešaka. S druge strane, kad prevladava vanjski lokus, naglasak je na sreći, sudbini ili drugima, što može potaknuti pasivnost i dojam bespomoćnosti. Svi koristimo oboje, ovisno o području života.

Pretjerani unutarnji lokus može dovesti do samookrivljavanja za stvari izvan naše kontrole. Pretjerani vanjski može hraniti bespomoćnost. Korisno je razlikovati primarnu kontrolu (mijenjati situaciju) i sekundarnu kontrolu (mijenjati odnos prema situaciji: prihvaćanje, prilagodba, smisao).

Lokus kontrole nije test karaktera nego mali kompas: podsjetnik da dio stvari možemo usmjeriti, a dio ne. Kad energiju premjestimo s onoga što ne možemo promijeniti na ono što možemo poput svog truda, sljedećeg koraka, načina na koji pričamo sa sobom radimo razliku. Nije poanta “krivi/kriva sam” nego “imam utjecaj”.

Reference:
Rotter, J. B. (1966). Generalized expectancies for internal versus external control of reinforcement. Psychological Monographs: General and Applied, 80(1), 1–28.
https://doi.org/10.1037/h0092976

12/01/2026

Traženje pomoći kroz terapiju omogućuje nam da razumijemo sebe bolje i steknemo alate za stvarnu promjenu u životu.

11/01/2026

Ovaj tjedan smo se uglavnom vrtjeli oko ideje hedoničke adaptacije i onog pomalo neugodno oslobađajućeg uvida da sreća nije nešto što „uhvatimo“ jednom zauvijek. Dotaknuli smo se toga kako se brzo navikavamo na dobre stvari, zašto vanjski uspjesi rijetko dugoročno ispune očekivanja i kako se fokus polako vraća na ono što možemo kontrolirati poput svakodnevnih navika, načine razmišljanja i odnos prema sebi.

Sreća nije destinacija nego proces.

10/01/2026

Društvene mreže snažno utječu na način na koji procjenjujemo vlastiti život. Kada smo svakodnevno izloženi tuđim uspjesima i idealima, naš unutarnji kompas se mijenja. Ne zato što nam je objektivno lošije, nego zato što se referentna točka pomiče.

Istraživanja pokazuju da ovakva usporedba može dovesti do nižeg samopoštovanja, zavisti i osjećaja da „zaostajemo”, čak i kada nam u stvarnosti ide dobro. Posebno je snažan učinak kod pasivnog korištenja društvenih mreža, bez stvarne interakcije.

Svjesno ograničavanje usporedbe, praćenje sadržaja koji potiče realnost umjesto perfekcije i vraćanje fokusa na vlastite vrijednosti mogu pomoći da se osjećaj „nikad nije dovoljno” barem djelomično ublaži.

Reference:
Vogel, E. A., Rose, J. P., Roberts, L. R., & Eckles, K. (2014). Social comparison, social media, and self-esteem. Psychology of Popular Media Culture, 3(4), 206–222.
https://doi.org/10.1037/ppm0000047

09/01/2026

Film pokazuje da trajnije zadovoljstvo ne dolazi iz stalnog povećavanja ugode, nego iz osjećaja smisla, rasta i povezanosti s drugima. Iako se Philov dan stalno ponavlja, njegov život se mijenja tek kad prestane pitati “što još mogu dobiti?” i počne se pitati “kako mogu živjeti ovaj dan?”

IMDb ocjena 8/10

08/01/2026

Diener, Lucas i Scollon (2006) analizirali su longitudinalna istraživanja kako bi testirali model hedonističke adaptacije, poznat kao “hedonistička traka”. Taj model tvrdi da ljudi, nakon pozitivnih i negativnih životnih događaja, relativno brzo vraćaju svoju razinu sreće na neutralnu početnu točku.

Prvo, ljudi se ne vraćaju na neutralnu razinu sreće, većina ih dugoročno ostaje iznad nje. Drugo, ne postoji jedna univerzalna razina blagostanja: pojedinci imaju različite početne razine koje su djelomično povezane s temperamentom i osobinama ličnosti. Treće, blagostanje nije jedinstvena dimenzija. Pozitivne emocije, negativne emocije i kognitivna procjena života mogu se kretati u različitim smjerovima u isto vrijeme, što ruši ideju jedinstvene „točke povratka”.

Najvažniji nalaz ove studije jest da se ljudi ne prilagođavaju svim životnim događajima jednako. Na neke događaje, poput braka, se ljudi relativno brzo prilagode, dok drugi, poput dugotrajne nezaposlenosti, razvoda ili invaliditeta, mogu trajno sniziti zadovoljstvo životom. Adaptacija, kada se dogodi, često je djelomična i snažno ovisi o pojedincu.

Reference:
Diener, E., Lucas, R. E., & Scollon, C. N. (2006). Beyond the hedonic treadmill: revising the adaptation theory of well-being. The American psychologist, 61(4), 305–314. https://doi.org/10.1037/0003-066X.61.4.305

07/01/2026

📗 ✍️ 🫶

07/01/2026

Hedonistička adaptacija objašnjava zašto i pozitivni i negativni događaji mogu imati kratkotrajan učinak na našu sreću. Istraživanja su pokazala da se ljudi nakon dobitka na lutriji, ali i nakon teških životnih nesreća, s vremenom vraćaju blizu svoje prethodne razine zadovoljstva životom.

Ovaj mehanizam nam omogućuje emocionalnu stabilnost i prilagodbu. Da stalno ostajemo na vrhuncu uzbuđenja ili u dubokoj patnji, svakodnevno funkcioniranje bilo bi nemoguće. Problem nastaje kada pretpostavimo da će nas „još samo jedna promjena“ trajno ispuniti.

Istraživanje Deiner-a iz 2006. sugerira da je učinkovitiji put prema dugoročnoj dobrobiti usmjeren na male, ponavljajuće izvore zadovoljstva: smislen rad, bliske odnose, zahvalnost i svjesno prisustvo u trenutku.

Sreća tada nije cilj koji čekamo, nego proces koji gradimo iz dana u dan.

Reference:
Diener, E., Lucas, R. E., & Scollon, C. N. (2006). Beyond the hedonic treadmill: Revising the adaptation theory of well-being. American Psychologist, 61(4), 305–314.

06/01/2026