07/02/2026
ŠTO NAM EMOCIJE GOVORE?
Već sam pisala o tome kako su emocije poruke naše duše nama samima. Emocije koje osjetimo u odnosu s našim najbližima vrlo često nisu ugodne. Te emocije najčešće potisnemo ili ih istresemo na druge. No ljudi koji ih podignu na površinu često su dio rješenja i dio iscjeljenja unutarnjih, dubokih nesvjesnih rana. Da bismo to iskustveno i sami primijetili, potrebno je željeti istražiti i preispitati vlastiti odnos prema emocijama, kao i ono što mislimo da znamo o njima.
Da ne bi bilo nesporazuma, kada je netko agresivan na bilo koji način, to je odgovornost te osobe i nije prihvatljivo ni u kojem slučaju. To često proizlazi iz nerazumijevanja vlastitih unutarnjih procesa. Takvoj osobi treba pomoć, iako često ni sama ne zna da joj je potrebna i da može drugačije. Također ne govorim da treba ostati u odnosu koji nas guši i uništava, da treba imati bezuvjetno razumijevanje i ljubav te racionalna opravdanja za ono što osjetimo da nije dobro za nas.
S vremenom sam shvatila da su moje emocije nešto s čime se ja mogu i trebam baviti, bez obzira na okolnosti. Isto vrijedi i za svakoga od nas. Ovaj tekst temelji se na tom shvaćanju.
Osim što je svaka emocija poruka naše duše nama samima, svaka emocija govori o tome kako koristimo svoju životnu energiju te u što je ulažemo. Iz te perspektive, sve one „negativne“ i „pozitivne“ emocije dobivaju potpuno drugačiji smisao i pravo da postoje bez potrebe da ih izbjegnemo ili nasilu „ulovimo“, bez da ih kontroliramo i racionaliziramo.
Nedavno sam se borila s osjećajem nezadovoljstva. I koliko god sam se trudila osjetiti zahvalnost, racionalizirati na čemu sve mogu biti zahvalna, taj osjećaj nezadovoljstva postajao je intenzivniji i dosadniji. U jednom trenutku očaja zapitala sam se: „Zašto si nikad nisam dala dozvolu biti nezadovoljna? Zašto ne bih imala pravo biti nezadovoljna?“
Sjećam se sebe kao srednjoškolke koja je planirala samoubojstvo i koja zaista nije bila zadovoljna. Imala je osjećaj da nikome nije važna, da što god napravi nije dovoljno dobro, da što god želi ne može dobiti, da nema s kime razgovarati o svemu što je muči, što osjeća nakon mamine smrti, uz tatu koji je fizički priuštio sve što je mogao, no iz moje perspektive nije bio emocionalno dostupan niti prisutan.
U tom razdoblju svog života bila sam jedno ljeto na moru kod mamine tete. Probudila sam se „nadrkana“, s facom: „Pusti me na miru, ništa me nemoj pitati.“ Ta teta je komentirala da nemam zašto biti nezadovoljna u tim godinama, da mi je lijepo i imam sve što mi treba.
Osjetila sam krivnju i sram, ali i veliki bijes jer je zaključila o tome kako mi je bez da me pitala. Ono što sam osjećala, što me mučilo, što nisam imala s kime podijeliti za tadašnji psihofizički razvoj bilo mi je zaista previše, a ona je praktički rekla da nemam pravo osjećati nezadovoljstvo.
Tu poruku da nemam pravo osjećati nezadovoljstvo nisam čula samo od nje. Čula sam je mnogo p**a i svaki put bih zaključila da sa mnom nešto nije u redu jer ne osjećam zahvalnost, već osjećam nezadovoljstvo.
I dala sam si u dnevniku oduška napisati sve razloge zbog kojih sam imala pravo biti nezadovoljna – zaključivalo se i odlučivalo o meni bez da me se pitalo, govorilo mi se kako se moram ponašati bez da se razgovaralo o tome što je iza nekog ponašanja koje se nekom nije sviđalo, osjećala sam se kao Pale sam na svijetu jer nisam imala nikoga s kime bih mogla podijeliti ono kako se osjećam s nekim tko je jednostavno samo prisutan i ne pokušava savjetovati ili promijeniti to kako se osjećam...
Prisutnost i prihvaćanje često su jedino što u odnosima zaista trebamo i što djeluje iscjeljujuće – jer tada možemo jednostavno biti čovjek i osjećati sve ono što biti čovjekom nosi sa sobom, bez da to što osjećamo išta znači za našu vrijednost i sigurnost.
Na kraju sam shvatila kako nezadovoljstvo nije bilo usmjereno na to što su i kako su se drugi odnosili prema meni, već na to kako sam se odnosila prema samoj sebi. Zbog straha od odbacivanja i osjećaja manje vrijednosti, zbog straha koji je usmjeren na preživljavanje jednostavno sam prestala govoriti o tome što trebam i kako se osjećam. Prestala sam izražavati sebe i zato sam bila nezadovoljna. Svoju energiju koristila sam za pretjerani trud kako udovoljiti tuđim očekivanjima jer je jedino tako bilo moguće izbjeći kritike i vikanje. No, govoriti ono što osjećam i trebam nije značilo da ću to i dobiti niti je značilo da sam u pravu. To je samo moglo otvoriti prostor da se razjasne situacije koje su možda pogrešno shvaćene, da druga osoba izrazi svoje emocije i da se tako stvori prostor za produbljivanje odnosa, za stvaranje iskrenog i humanog odnosa.
Što se tiče straha usmjerenog na preživljavanje, shvatila sam da je to zapravo ljubav prema sebi. Ljubav koja kaže: „Volim živjeti u ovom tijelu, volim biti ovo što jesam i sada je potrebno prilagoditi se kako bih opstala.“ Sva energija fokusirano se koristi za izlazak iz neke situacije sa što manje komplikacija i uzaludnog trošenja energije. Ono što često stvara dodatnu patnju nije sam strah, nego naš odnos prema njemu – osobito kada ga pokušavamo potisnuti ili ignorirati. Energija straha tada se „zamrzava“ i smjesti se negdje u tijelu. U nekim trenucima, kraj nekih osoba ta energija se oslobodi i ponovno pokuša prenijeti poruku zbog koje je ta energija i dalje u našem biću. Tek kad primimo poruku, energija se jednostavno transformira, nađe svoj smiraj.
Slično je i s bilo kojom drugom emocijom.
I zato… Ako vam je poznat osjećaj nezadovoljstva i tjerate se na zahvalnost i racionalno tražite razloge za zahvalnost, možda je vrijeme za pitanje koje sam si i sama postavila: „Zašto ne bih imala/imao pravo osjećati nezadovoljstvo?“
Ako vam je poznat osjećaj straha, možda je vrijeme za pitanje: „Što ako je strah jedan vid ljubavi prema sebi?“
Za mene je pisanje u dnevnik jedan od važnijih načina dolaženja do odgovora, kao i dijeljenje svojih misli i osjećaja s ljudima koji znaju biti prisutni te pružaju osjećaj sigurnosti i prihvaćanja bez obzira na to kako se osjećaju dok govorim o nečemu. Zaista je blagoslov imati takve ljude u svom životu. I to je nešto na čemu sam zaista zahvalna. Takvi odnosi nisu pali s neba, već su se razvijali i rasli kroz vrijeme kako je svatko od nas korak po korak, sve više i više izražavao svoju Pjesmu Srca. Moje iskustvo me vodi do uvjerenja da su takvi odnosi mogući i da otkrivaju nešto duboko humano u nama – osobito kad se kao pojedinci počnemo vraćati Sebi.
Od Srca Srcu,
Rebeka
(fotografija: pixabay – cocoparisienne)
