Put Pjesme Srca

03/01/2026

(fotografija kao pozadina: pixabay - terimakasih0)

31/12/2025

Stani na trenutak i pogledaj - što je najvrjednije što ti je 2025. godina donijela, a onda otvori srce za sve ono što 2026. donosi. Sve što nosi, našoj duši je važno i potrebno.
Nek je mirna i radosna svima!

28/12/2025

Ovu vestu radila sam redak po redak, kako sam imala vremena i volje, kroz proljeće, ljeto i dio jeseni. Mužić ju je konačno izveo van ovih dana pa sam je i fotkala.

I za ovaj uzorak sama sam crtala shemu.
Kako ti se sviđa?

Moram priznati da sam zadovoljna.
(Tko bi reko, čuda da se dese
I Rebeka zadovoljna vestom) 😅

Želiš li naučiti plesti?

Rado ću prenijeti znanje i vještinu. Javi se na putpjesmesrca@gmail.com i dogovori uslugu poduka ručnih radova.

25/12/2025

21/12/2025

OSJEĆAMO LI EMOCIJE ILI OTPOR PREMA EMOCIJAMA?

Dugo govorim o suradnji s emocijama. Kad sam krenula o tome pisati i govoriti, mislila sam da mi je jasno što je to. No ubrzo sam shvatila da mi nije jasno i da ne znam kako to jednostavno objasniti niti kako to izgleda u praktičnom smislu. Malo po malo otkrivaju mi se slojevi razumijevanja onoga što to zapravo jest.

Želim podijeliti sloj koji sam danas shvatila. Proces shvaćanja bio je inspiriran razgovorom s dugogodišnjom prijateljicom, s kojom se ne vidim baš često. Kad se vidimo, svaka je kava prekratka za sve ono što si imamo za reći.

Razgovori koje inače vodim s bliskim ljudima vezani su uz duboke teme, naša emocionalna stanja i ono s čime se suočavamo u životu. Nema glumatanja ni tema koje se tiču drugih ljudi - osim ako se ne radi o našim emocijama koje su izašle na površinu u nekom odnosu ili situaciji. U takvim iskrenim odnosima najveća vrijednost je dijeljenje iskustava i pitanja koja si postavljamo, a na koja još nismo pronašli odgovore. Često primjećujem da su arhetipovi i jezik simbola, pomoću kojih Život razgovara sa svima nama, u pozadini naših iskustava i emocija koje dijelimo isti ili vrlo slični. Takvi razgovori čine nas prisutnima i otvorenijima za promjenu percepcije te odnosa prema sebi i drugima.

Danas je prijateljica sa mnom podijelila kako se pitala što je njena istina o njenom djetinjstvu, bez pokušaja opravdavanja tuđih postupaka i bez bijega od vlastitih emocija. To me pitanje inspiriralo da sama sebi postavim isto pitanje. Isto tako joj je došlo da mi kaže: „Izdrži“, iako nije znala na što se to odnosi ni što trebam izdržati vezano za sve ono što se trenutno događa u meni i u kakvim situacijama se nalazim.

Kad sam sjela s tim pitanjem, javilo se ono što bih prije nazvala ljutnjom. Vrlo neugodno stanje u tijelu, stanje zbog kojeg bih najradije iskočila iz vlastite kože, zbog kojeg prečesto pobjegnem u obveze ili misli, tj. racionalizaciju. I tada sam se sjetila njene riječi: „Izdrži“. No, kako sam sama sebi ponovila da trebam samo izdržati, proći kroz to, pojavilo se pitanje: „Ali što trebam izdržati?“. Zašto emociju trebam izdržati? To je kao da trebam izdržati to što imam pluća/crijeva/ruku/nogu…

Kako sam postavila to pitanje, shvatila sam da ne osjećam ljutnju, već otpor prema ljutnji. Čim sam to shvatila, otpor se rasplinuo i osjetila sam ljutnju kao nešto divno i čarobno, nešto što me vraća Istinskom Ja, što mi pokazuje gdje je „moje mjesto pod Suncem“ u ovom Ekosustavu cijelog života na Zemlji (možda i šire).

Nakon toga javila se nemoć, odnosno otpor prema nemoći koji je također bio vrlo neugodan, čak neugodniji od otpora prema ljutnji. Ponovilo se isto, otpor se rasplinuo i osjetila sam divotu i čaroliju tog osjećaja nemoći. Vratilo me u vrijeme kada sam bila „nemoćna“ beba i kad je upravo ta nemoć omogućavala da spoznam Zakon magnetizma, osjećaj vlastite vrijednosti, potrebu za otpuštanjem kontrole i slično.

Želim zaključno reći da je, barem iz moje perspektive, jedan od ključnih uzroka mnogih problema u ovom zemaljskom životu upravo podsvjesni obrazac zabrane da osjećamo i da to što osjećamo iskreno izražavamo, ali bez projekcija, potiskivanja ili nijekanja. Zaglavljeni smo u mentalnom dijelu bića, uvjerili su nas da trebamo nadići fizičko i emocionalno tijelo. No, čini se da ih trebamo prihvatiti i prigrliti, spoznati njihovu istinsku vrijednost – jer zašto bi nam Bog dao fizičko tijelo i emocije, ako nam to nije potrebno, važno i vrijedno?

S time u vezi, danas sam imala još jednu sliku koja lijepo objašnjava odnos duha s tijelom. Ako je tijelo instrument, a duh je taj koji se izražava kroz njega, tada nam stanje instrumenta i tonovi koji izlaze iz njega zapravo govore o tome gdje smo u neravnoteži, koje dijelove sebe previše veličamo, a koje zanemarujemo, pa čak i demoniziramo.

Primjerice, ako je naše tijelo violončelo i pukne jedna žica, možemo nastaviti svirati bez jedne žice i praviti se da žica nije pukla, no kad ćemo željeti izraziti baš ono za što nam je potrebna ta žica, imat ćemo problema. To je znak da se trebamo pobrinuti za promjenu žice. Drugim riječima, ako nam je fizičko tijelo u disbalansu, onda nam bol ili možda čak bolest govore o potrebi za „promjenom žice“, o potrebi da promijenimo svoje ponašanje i odnos prema tijelu, da stanemo i pitamo se što tijelu treba – možda odmor, fizička aktivnost, opuštanje, druženje s dragim ljudima, promjena prehrane, više tekućine... Posezanjem za tabletama i nastavljanjem na isti način, bez da se pitamo što nam tijelo govori, zapravo je odbijanje stavljanja nove žice na naše violončelo.

S druge strane, žice na violončelu mogu se raštimati. Ako odlučimo svirati skladbu po notama ili čujemo melodiju unutar sebe koja nije zapisana, ali ti se tonovi mogu odsvirati i bez zapisivanja nota, ne možemo to napraviti na raštimanom violončelu. Raštimano violončelo je poput otpora od osjećanja emocija. Ne možemo izvesti skladbu koja dobro zvuči, naša komunikacija ne može biti jasna i dobro shvaćena, ako određene tonove pokušavamo dobiti na raštimanim žicama. Ne možemo izraziti što osjećamo, ako je sve što osjećamo otpor prema emocijama, a ne same emocije. I kad živimo u društvu raštimanih instrumenata, glazba koju zajedno stvaramo jednostavno boli za uši i tjera nas da se povlačimo u svoj svijet te da trošimo energiju na pokušaje kontroliranja onoga što se događa u našem životu.

Svatko od nas odgovoran je samo za vlastiti instrument i možemo izabrati naštimati svoje žice i onda zasvirati svoju Pjesmu Srca. Time pomažemo i drugima jer im omogućujemo da uče iz primjera, ne iz teorija i knjiga. Što više ljudi to napravi, glazba koju zajedno stvaramo zvučat će usklađenije, mirnije, ljepše i ugodnije, poticat će nas da zajedno plešemo i stvaramo život u kojem je dobro svima onima koji zaista žele da im je dobro. A dobro smo kada si dozvolimo osjećati, kada znamo da smo vrijedni i voljeni bez obzira na to što osjećamo, kada si dozvolimo biti ranjivi i imati povjerenja u druge (kako je to lijepo danas rekla moja sestra, kao nadopuna na uvid koji sam podijelila s njom, a sada i s vama).

Samo kroz iskrene odnose imamo priliku otkrivati sebe, druge, svijet i sve ono kako smo povezani i što zapravo znači Život. Jer poanta je u otkrivanju, povezivanju i širenju, a ne definiranju i slaganju u nepovezane mentalne ladice, kućice i teorije.

Ukoliko želiš podršku na putu vraćanja Sebi, koji je ujedno i put otkrivanja što su zapravo emocije i kako s njima surađivati, javi se na putpjesmesra@gmail.com.

Od Srca Srcu,
Rebeka

(fotografija: Ri_Ya, pixabay)

09/12/2025

RAD NA SEBI I PODIZANJE VIBRACIJE - ???

U ovom tekstu želim dotaknuti temu vezanu uz tzv. rad na sebi i podizanje vibracije. Sami procijenite koliko se pronalazite u tekstu, koliko vam ima smisla i želite li nešto po tom pitanju učiniti. Učim ne osjećati ugroženost tuđim stanjima, ulogama i odlukama. Žao mi je što je u mnogim mojim postupcima upravo izbijao taj osjećaj ugroženosti, kojeg ni sama nisam bila svjesna. Učim i da je u redu biti samo ljudsko biće sa svojim manama i vrlinama, bez da to pritom znači da sam manje vrijedna i da se priznaje samo „savršenstvo“ i „prosvijetljenost“.

Pa krenimo…

Rad na sebi i podizanje vibracije ostavljaju dojam kao da nismo dovoljno dobri, da se ne bismo smjeli osjećati loše, osjećati emocije „niskih vibracija“ i slično. Takav pristup može napraviti više štete nego koristi. No, jako je važno biti svjestan da nam sve može služiti i sve nam može odmoći, samo je pitanje kako, zašto i u kojoj mjeri nešto koristimo i shvaćamo, pa tako i rad na sebi.

Tko prati moj rad, zna da „rad na sebi“ volim zvati „Vraćanje Sebi“. Tako se zove i jedna od usluga koje nudim. Riječ „Sebi“ pišem velikim početnim slovom jer predstavlja ono Božansko u nama, onaj naš Izvorni dio, potencijal koji još ne percipiramo, skrivena znanja i sposobnosti koje nosimo u sebi i kojih se samo treba prisjetiti. To „Ja“ zna da se nikad ne radi samo o njemu, već je sve povezano i svi činimo ekosustav. To „Ja“ istinski voli sebe i druge, istinski prihvaća sve kako jest i usmjeren je na evoluciju svijesti i međusobnih odnosa. Zbog toga svoju ulogu u procesu ne doživljavam kao „onu koja više zna, koja podučava, uvjerava, radi nešto umjesto nekoga“, već se više vidim kao trenericu svjesnog i autentičnog življenja.

Kad treniramo neki sport, treneri nisu tu da rade umjesto nas. Oni su tu da nam pokažu vježbe, da nas bodre, poduče onome što znaju, a mi smo ti koji sami moramo odraditi vježbe, biti uporni i dosljedni kako bismo postigli željene rezultate. Tako je i u onome što radim – tu sam da pokažem vježbe i način kako sve više i više razumjeti višedimenzionalnost, slojevitost sebe i dijelova sebe, kako razumjeti jezik kojim priča tijelo, emocije, podsvijest, pa i misli. Tu sam da bodrim i potičem samostalnost i preuzimanje odgovornosti za svoj život. I to mogu ne zato što sam prošla edukacije pa sam sad jako super i prosvjetljena, već zato što sam čovjek koji živi ono što govori, koji svaki dan trenira razumijevanje podsvijesti, obrazaca, preispituje što zaista znače emocije i kako s njima surađivati…

Već mi neko vrijeme dolazi slika nas kao duša, kao Cjelovitih Bića. I kao takvi imamo svoju vibraciju koju ne treba povisivati niti mijenjati, već otkrivati. Drugim riječima, ta vibracija je takva kakva jest bez obzira što radili, kako se osjećali, što mislili o njoj i kako je percipirali. No, frekvencija na koju smo podesili svoju percepciju je ta koja određuje koje dijelove svog Cjelokupnog Bića percipiramo i kroz koji filter, na koji način. Frekvencija percepcije može biti podešena na bilo koju vibraciju pa tako i nisku i visoku i sve vibracije između, ali možemo je i proširivati tako da istovremeno osjetimo i niske i visoke vibracije te doživimo puniju spoznaju toga što smo mi kao duše, bez da uporno neke dijelove sebe odbacujemo, ni u ludilu ih ne želimo vidjeti, a kamoli prihvatiti.

Objasnit ću to kroz jezik simbola.

Recimo da je vibracija našeg Cjelokupnog Bića simfonijski orkestar koji izvodi koncertno djelo. Frekvencija na koju je podešena naša percepcija određuje što od tog simfonijskog orkestra i djela koje izvodi čujemo i/ili vidimo – za što je potrebno i usmjeravanje naše pažnje.

U prenesenom značenju, naša pažnja može biti na kobasicama i kuhanom vinu na adventu u Zagrebu. Ako je tome tako, sposobnost percipiranja vibracije našeg cjelokupnog Bića je vrlo niska – uopće nismo svjesni da se ikakav koncert odvija. No, naša pažnja može biti na parkingu koncertne dvorane u kojoj se odvija koncert. Ako smo tamo, možemo čuti neke dijelove skladbe i naša percepcija u tom slučaju omogućava neku svijest o postojanju naše duše i zato bismo mogli reći da je naš radioprijamnik za percipiranje veličanstvenosti naše duše ipak podešen bolje nego u prvom primjeru.

Ako stojimo u dvorani gdje se odvija koncert, možemo stajati kraj puhača koji svira forte i zbog toga ne čujemo dionice niti jednog drugog instrumenta. Opet možemo reći da je naša percepcija podešena bolje nego u prva dva primjera, zato što omogućuje direktno povezivanje s dijelom naše duše koji predstavlja taj puhački instrument, a on je dio onoga što čini ukupnu vibraciju naše duše. Možemo biti u gledalištu. Tada percepciju širimo i s njom obuhvaćamo i „visoke“ i „niske“ dionice, „visoke“ i „niske“ vibracije našeg Cjelokupnog Bića. I upravo percipiranjem svih tonova koji se istovremeno sviraju jedan za drugim, možemo doživjeti ljepotu orkestralnog djela koje se izvodi, odnosno ljepotu svoje duše.

No, možemo otići i stepenicu više te se naći na mjestu nekog svirača ili čak možda i dirigenta. Tada ne samo da je percepcija proširena, već se i mijenja pasivna uloga promatranja onoga što stvaramo u svom životu, odnosno što doživljavamo ovisno o tome kako je podešena naša percepcija, u onu aktivnu ulogu. Tada postajemo spremni samosvjesno, samodostatno, samopouzdano, nježno, suosjećajno i autentično koračati kroz život svjesni svog mjesta pod Suncem u cijelom Ekosustavu života na Zemlji, pa i u čitavom Svemiru.

Znači, nije poanta „popravljati sebe“. Poanta je proširivati percepciju i otvoriti svoje biće za življenje Pjesme našeg Srca. To automatski znači i odustajanje od vezanosti za sve priče o sebi koje uopće nisu naše, za sva „znanja“, vjerovanja, pretpostavke i prosudbe o tome što je ispravno/neispravno, negativno/pozitivno, što su emocije, misli, ljudsko biće, Bog… - a koje nas drže podešenima na radiopostaje na kojima koncert možemo doživljavati nesvjesni da on uopće postoji ili eventualno kao da smo na parkingu ispred koncertne dvorane. Kroz proširenu percepciju svi ti pojmovi dobivaju potpuno drugačije značenje i to značenje se u prvom redu uči kroz vlastito iskustvo. Naravno, tuđe iskustvo može pripomoći u stjecanju vlastitog iskustva.

Vrijedimo baš takvi kakvi jesmo. Vrijede i oni dijelovi nas koje ne želimo vidjeti, samo možda još uvijek nismo svjesni te vrijednosti.

Od Srca Srcu,
Rebeka

(fotografija: Myriams-Fotos – pixabay)

08/12/2025

Ovaj vikend provela sam u zanimljivom društvu, na vrlo zanimljivom tečaju.

Imala sam velike otpore od njega i odlučila sam se prisustvovati samo zato jer je uvjet za tečaj koji želim.

S obzirom na sve doživljeno, ne čudim se otporima. Doslovno osjećam umiranje stare mene i hvala svima koji su u tom procesu bili podrška, koji su se uhvatili u koštac s mojim unutarnjim "demonima" i pritom držali prostor u kojem sam mogla osjetiti da je sve ok, da su tu i da me prihvaćaju i vole bez obzira na to što izlazi van.

Jako je iscjeljujuće osjetiti tako nešto. I u takvim trenucima zaista postajem sve sigurnija u točnost slike koju nosim u sebi od kad se sjećam - svijet u kojem razlike nisu teren za sukob, već teren za rast i istinsku bliskost, u kojem smo svjesni Cjeline, ekosustava u kojem svatko doprinosi na svoj način bez obzira kako taj način površinski izgledao "malen" ili "velik".

Od Srca Srcu,
Rebeka

08/11/2025

DVA UNUTARNJA ZATVORA

Svjesna sam da ove riječi, koje žele izaći van, mogu potpiriti unutarnju vatru neugodnih emocija. Također sam svjesna mogućnosti da će se shvatiti površno, doslovno, bez osjećanja onog dubokog nesvjesnog blata u kojem se valja svijest čovječanstva. Svjesna sam i kako eventualno shvaćanje napisanog ne rješava nepotrebnu vanjsku i unutarnju dramu. Bez obzira na to, ipak ih odlučujem iznijeti na svjetlo ovog dana.

I dalje koristim različite alate kako bih došla do srži kaljuže u kojoj se cijeli život koprcam. To nije nešto što se lako uočava ako se promatra moj život površinski, obraćajući pažnju samo na vanjske stvari. To je ono što osjećam u sebi, što me guši, što je cijelo vrijeme prisutno, ali teško, gotovo nemoguće za shvatiti i prevesti u riječi. Riječi su zgodan alat, no katkad i vrlo ograničen. Značenje riječi i način na koji ih doživljavamo ovisi o toliko mnogo čimbenika. Shvaćanje riječi rijetko propitkujemo, već ga uzimamo zdravo za gotovo. No… To je neka druga tema.

Ovih dana, u tamnim i neistraženim dubinama svog bića, otkrila sam dva zatvora. Svjesno sam ih promatrala i istraživala kako se ti zatvori ogledaju u mom životu. Odustajanjem od bijega, borbe i projekcija zatvora na druge shvatila sam da i u tamnim i neistraženim dubinama drugih ljudskih bića postoje varijacije istih zatvora. I nije poanta shvatiti varijaciju zatvora, poanta je iz zatvora izaći. Ne osjećam da sam u potpunosti izašla iz zavora, već da sam u procesu prilagodbe, razgradnje i ponovnog sastavljanja na nekim drugačijim temeljima.

Jedan zatvor više je vezan uz emocionalno tijelo i sve ono što u njemu čuvamo jer nikad nismo naučili kako se surađuje s emocijama. Naučili smo ih kontrolirati, potiskivati, projicirati, pretvarati u logične priče… I upravo takav generacijski pristup emocijama izgradio je kućicu u kojoj živimo. Ta kućica ima vrata i prozore, ali oni su zakračunati pa se nalazimo u potpunom mraku. Ne čujemo, ne vidimo i ne osjećamo ono što se događa iza zidova, no isto tako ono što se nalazi iza zidova ne vidi, ne čuje i ne osjeća ono što se događa unutar nas. Možemo govoriti, plakati, tražiti pomoć i utjehu, ali ih ne nalazimo u onom istinskom i pravom smislu u kojem ih priželjkujemo, upravo zbog zidova te kuće. Sve što u toj kući vidimo projekcija je našeg uma i emocionalnih rana – svojevrstan život u iluziji i mučilištu koje stvara zaglavljena emocionalna energija.

U tom unutarnjem iskustvu prvo sam skinula daske s prozora, nesigurno pogledala i osluhnula istinski vanjski svijet. Kad sam shvatila da me ne ugrožava i da je predivan, odlučila sam zapaliti tu kućicu. Bilo je neizbježno da u tom požaru izgori i ono što sam zvala „ja“, i usprkos strahu i panici odlučila sam izgorjeti u tom požaru. Nisam osjetila ništa strašno što sam očekivala, već upravo suprotno – lakoću, mir, neku novu razinu onoga za što bih mogla koristiti zamjenicu „Ja“. I da, bilo bi velikim početnim slovom zbog onoga što i dalje ne mogu opisati riječima. To je nešto što se osjeća i doživljava kroz iskustvo. Tko želi osjetiti to o čemu pričam, neka zaroni duboko u sebe. U tom ronjenju često je zadatak proći upravo kroz ono što nas u nama najviše plaši, boli, frustrira, što nam se gadi… i vidjeti što se nalazi iza toga. Iz mog iskustva, nikad nije ono što očekujemo, niti je nešto što je strašno. Što je veći strah i otpor, proces je bolniji i neugodniji.

Drugi zatvor vezan je uz mentalno tijelo i zaglavljenost u njemu. Izgleda poput sjajnog dvorca na „nebesima“. To je dvorac pun ideala, ideja kako bi svijet trebao izgledati, kako bi naš život trebao izgledati, što bi drugi trebali, što bi nam Bog trebao dati… To je dvorac iluzije u kojoj živi velika većina ljudi, uključujući i mene. Kada sam ušla duboko u taj dio sebe, osjetila sam pokušaj mog malog „ja“ da bude i dokaže da je bog. Što uopće znači ta rečenica? Stvaram mentalnu iluziju svijeta, mješavinu priča nastalih zbog emocionalnih rana, preuzetih priča naučenih kroz religiju, kulturu, odgoj i obrazovanje, te ideja o tome kako bi trebalo i moralo biti drugačije, kako je svijet nepravedan, pun patnje i boli… Drugim riječima, mentalno prosuđujem ono što je Bog/Stvoritelj/Izvor stvorio i igram se boga pokušavajući svoj iluzorni dvorac stvoriti u fizičkom svijetu. Možemo to opisati i na malo drugačiji način. Bog/Stvoritelj/Izvor stvorio je ovu igru zvanu Život. To znači da je stvorio „igraču ploču“, igrače i pravila igre. Mi smo igrači na ploči za igranje zvanoj Zemlja, no odbijamo čuti, shvatiti i prihvatiti pravila igre. Pokušavamo nadmudriti pravila igre te „igraču ploču“ i ponašanje sudionika prilagoditi svojim iluzijama. Kršimo Prirodne Zakone, dokazujemo svoju moralnu nadmoć nad drugim ljudima, drugima govorimo kako bi se trebali ponašati i osjećati, kako bi nešto trebali raditi, a sve u skladu s nesvjesnim idejama koje čine taj naš iluzorni dvorac na „nebesima“. U ovom procesu odlučila sam iskočiti iz dvorca, usprkos strahu da ću pasti na tvrdo tlo i razbiti se u milijun komadića. „Pala“ sam u tijelo i kao da sam prvi put mogla osjetiti kako krv kola žilama, kako stanice međusobno razgovaraju i pomažu jedna drugoj time što jednostavno jesu, onakve kakve ih je Bog stvorio. Osjetila sam tijelo kao Božje djelo, možda je ispravnije reći remekdjelo. Osjetila sam kako svijest prebiva u tom remekdjelu i kako se njime može koristiti u igri zvanoj Život. I jedino ako sam ono kako me Bog stvorio, ako sam autentična, mogu svojim postojanjem pomagati Cjelini samo zato jer jednostavno Jesam, kao što stanice rade upravo ono što im je zadatak kako bi tijelo bilo zdravo i funkcionalno. Osjetila sam da je bivanje u tijelu blagoslov, čast i odgovornost, a ne grijeh.

Osjetila sam i naznake razlučivanja što je dio Božanskog remekdjela unutar mene, a što je smeće koje sam stvorila zbog nesvjesnog življenja u mračnoj kućici i dvorcu na „nebesima“. Osjetila sam i nepotrebnost straha i brige. Kad se shvate i prihvate pravila Igre, tada su unaprijed jasne sve posljedice, a jasno je i to da je svaki trenutak potencijal za rast i napredak kroz Igru Stvarnosti koju tako vješto niječemo na svakom koraku. To je kao kartaška igra u kojoj u svakom trenutku imam priliku odigrati partiju najbolje što znam s kartama koje imam, te odustati od gunđanja i jadikovanja zbog tih istih karata ili stvaranja priča kako bih odigrala partiju da imam drugačije karte.

Jedino pitanje je kakve karte trenutno držimo u rukama i koji je naš izbor – gunđanje, odnosno priželjkivanje drugačijih karata, ili iskorištavanje trenutnih karata za evoluciju svoje svijesti, što uvijek znači i razgradnja starog identiteta.

Od Srca Srcu,
Rebeka

03/11/2025

Younity nudi kratko vrijeme besplatan sadržaj o tome kako svijest i podsvijest funkcioniraju sa znanstvene strane, kako cijelo vrijeme manifestiramo svoj život bez obzira sviđao se on nama ili ne te o važnosti reprogramiranja podsvjesnog uma.

Preporučam pogledati.
Ovo je link za prvo predavanje i ne znam radi li bez prijave na program.

Pogledajte Masterclass s dr. Bruceom Liptonom i istražite kako znanost o epigenetici i svijesti može pomoći da promijenite svoja uvjerenja, utječete na svoju biologiju i oblikujete svoju budućnost.Preuzmite radnu bilježnicu u PDF formatu te se posvetite osobnoj transformaciji uz korisne vježb...

17/09/2025

PRAVE BOJE NAŠIH DUŠA

Možda su neki primijetili kako nekoliko mjeseci unazad vrlo rijetko objavljujem novi sadržaj na društvenim mrežama. Mnogo toga sam stavila po strani i zaista se intenzivno uhvatila u koštac s potisnutim i zarobljenim emocijama, promjenom percepcije, preispitivanjem svega onoga za što sam godinama čvrsto tvrdila da jesam ili nisam. Iskreno, u velikoj većini slučajeva brutalna istina o meni bila je upravo suprotna onoj slici o sebi u koju sam toliko silno željela vjerovati i održati pred drugima. Mnogi dijelovi te slike pali su u vodu i svaki dan je sve bistrija slika o tome što jednostavno znači biti čovjek. Ništa više niti manje od toga. Čovjek.

U ovaj tekst ne stane sve što imam za reći o tome koliko energije uzalud trošimo na održavanje slike o sebi u odnosu prema društvu i njegovim očekivanjima te se pritom borimo s onim što uistinu jesmo - sa svojom autentičnošću i originalnošću. Prave boje naših duša s razlogom jesu takve kakve jesu prema Božjem planu koji ne možemo dokučiti ljudskim umom.

Prije nekoliko dana bila sam u procesu u kojem sam radila na otpuštanju vezanosti za svoj identitet i na otpuštanju vezanosti za programiranu percepciju kroz filter uloga i odnosa. Kako sam uopće došla do termina vezanosti za programiranu percepciju kroz filter uloga i odnosa? Već duže vrijeme mučim se s nekim zamjeranjima prema tati (što ne govori o njemu, nego o tome kako sam iz svoje kože i iz različitih razvojnih faza shvaćala što se događa oko mene i sa mnom). I palo mi je na pamet pitanje: „Da je duša koja je trenutno u ulozi mog tate u nekoj drugoj paralelnoj stvarnosti u drugoj ulozi – npr. mog djeda, učitelja, svećenika, prijatelja iz razreda, bih li ga isto doživjela? Bih li sebe isto doživljavala u odnosu s njim izvan uloge kćeri?“

I odgovor je bio: „Ne“.

Ne vidim ni tuđe ni svoje prave boje duša, već ljude vidim samo kroz filter odnosa koji su diktirani ulogama, pravilima i očekivanjima društva. Zbog te spoznaje odlučila sam svoju percepciju osloboditi te vezanosti. Jesam li uspjela u tome? Djelomično zasigurno jesam jer svjedočim velikim unutarnjim promjenama u vezi s tim kako razmišljam, kako doživljavam neke situacije koje su me prije smetale, kako drugačije reagiram, više se smijem, prolazim kroz dane s puno manje drame i sve više mi je drago što promatram svijet baš kroz ovu formu koja nosi ime Rebeka.

Na satu vjeronauka (nastavila sam raditi kao pomoćnik u nastavi) u udžbeniku se pročitao citat Carla Acutisa: „Svi su ljudi rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao kopije.“ Taj citat se tako lijepo nadopunio s mojim procesima.

Objasnit ću to kroz usporedbu i primjer slikanja s dijamantićima (diamond painting). Ovih dana u slobodnim trenucima ispunjavam dijamantićima sliku s motivom divlje mačke. Da bih to mogla potrebna mi je slika na ljepljivoj podlozi koja je podijeljena na puno malih kvadratića na kojima pišu slova. Pokraj slike postoji objašnjenje koje slovo označava koju šifru boje. Uz sliku dođu i plastični dijamantići koji su podijeljeni po bojama u prozirne vrećice na kojima pišu šifre boja, vosak te nešto nalik plastičnoj kemijskoj olovci bez uloška. Na ljepljivu podlogu lijepi se jedan po jedan „dijamant“. Princip je sličan goblenu, samo je tehnika dobivanja slike drugačija.

Recimo da je svatko od nas poseban motiv na ljepljivoj podlozi. To je ono naše Izvorno, ono kako nas je Bog stvorio baš onakvima kakvi se savršeno uklapamo u sliku Cjeline koja je poznata samo Bogu/Izvoru/Stvoritelju. Uz tu ljepljivu podlogu dođu i točno one boje dijamantića (kvalitete, slabosti, darovi) koje su potrebne da bi se ta slika ispunila na način da možemo živjeti smislen, uravnotežen i ispunjen život kojim doprinosimo i oplemenjujemo živote drugih ljudi i čitavog društva. Obično odrastamo u obiteljima čiji članovi imaju slične boje kao što ih imamo i mi, no ljepljiva podloga nema isti motiv. Recimo da je moj motiv divlje mačke, a motiv mog tate drvo. Iako imamo slične boje, dijamantići se ne uklapaju na isti način. I tako dolazi do cijele zbrke i kaosa unutar pojedinaca i društva.

Trenutno živimo u društvu gdje je velika većina ljudi, ako ne i svi, odrastala pokušavajući kopirati druge, pokušavajući svoju ljepljivu podlogu ispuniti dijamantićima na način kako je to kod naših roditelja, braće, sestara, prijatelja, uzora itd. Kad uđemo u sustav odgoja i obrazovanja okruženi smo i s ljudima koji možda imaju potpuno drugačije boje dijamantića. Pa tako netko možda ima motiv papige s puno jarkih boja, koje ja uopće nemam. I ako povjerujem da nisam dovoljno dobra i vrijedna, da nešto sa mnom nije u redu jer nemam u svojoj paleti crvenu boju, mogu izgubiti jako puno vremena i energije u pokušaju da svoje dijamantiće obojam u crveno i da ih na silu pokušam držati na svojoj ljepljivoj podlozi. Koliko god se trudila, ti dijamantići nikada neće pronaći svoje pravo mjesto, uvijek će me žuljati. To žuljanje najčešće tumačimo kao da s nama nešto nije u redu ili to počnemo projicirati na druge, pa zaključimo da s drugima nešto nije u redu.

Naučili smo od onih koji su naučili od onih prije sebe voditi svoj život na način da mnoge svoje kvalitete potisnemo kako bismo se prilagodili društvenim pravilima i očekivanjima. Također smo naučili biti gluhi na ono što nam šapuće naš Izvorni dio, ona Božanska struktura koja kuca u svakoj našoj stanici sa željom da donese svijetu baš one darove koji su potrebni Cjelini. Taj naš Izvorni dio pokušavat će nam ukazati na to da smo pomiješali dijamantiće, da pokušavamo biti netko tko nismo na vrlo različite načine. Usmjeravat će nas na svakom koraku, no mi te putokaze najčešće ne vidimo ili ih potpuno pogrešno tumačimo.

Proces vraćanja Sebi je proces u kojem smo spremni pogledati ispod površinske slike o sebi koju smo složili pod utjecajem raznih vanjskih i unutarnjih sila te vidjeti ono Izvorno, motiv koji se nalazi na ljepljivoj podlozi. Taj proces znači skidanje, ponekad i čišćenje dijamantića koje smo već negdje zalijepili i povjerovali ili se uvjerili da trebaju biti tamo iako to nije u skladu sa slikom na ljepljivoj podlozi. Taj proces znači i shvatiti koje su naše prave boje duše te ih staviti na pravo mjesto i tako živjeti uravnotežen, ispunjen i smislen život u suradnji s drugim ljudima. Jedino kada znamo svoje prave boje duše, kad su ih pojedinci spremni pokazati svijetu, možemo zajedno izgraditi bolji, pravedniji i sigurniji svijet. Otkrivanje svojih pravih boja duše i njihovo pokazivanje svijetu put je koji možemo proći samo vlastitim odlukama i koracima. Drugi mogu služiti kao putokazi, oni koji će nas dovesti do ruba i zapravo nas natjerati na preispitivanje i promjene te oni koji će nam pružiti pomoć, osvijetliti put koji se može činiti jako mračan i strašan. Kao što se razlikujemo po motivu na ljepljivoj podlozi, tako se razlikujemo i po načinu na koji ćemo stići do otkrivanja pravih boja svoje duše. I ne postoji dobar ili loš način, već onaj koji nam odgovara i onaj koji nam ne odgovara. Jedino je važno da se uskladimo s Izvornim dijelom svog Bića i da preuzmemo odgovornost za življenje prilagođeno vlastitoj Pjesmi Srca, koja se uvijek savršeno uklapa u Božanski plan za Cjelinu.

Od Srca Srcu,
Rebeka