17/11/2025
Ponosan sam što vam mogu predstaviti svoju klijenticu; ime neću pisati zbog anonimnosti.
To je moja klijentica koja je bila spremna poduzeti sve što je potrebno kako bi pokazala koliko je hijatalna hernija ( pomjeren želudac, kila na želucu ili struna) , zapravo opasna.
Dopustila mi je da se koristim njezinom fotografijom i osobnim podacima povezanim s poviješću bolesti , kako bih pokazao s kakvom je lakoćom otkriven taj pomjereni želudac. Opis je tačan koliko je moguće i nema nikakvih pretjerivanja. Kad se pojavi takvo zamršeno stanje kao kod moje klijentice , liječnici ga vrlo često pogrešno tretiraju pa mi se čini da je potrebno opisati potankosti u vezi s tim slučajem. Veći dio teksta koji slijedi doslovce su riječi moje klijentice. Moram reći da sam vidio pedesetak sličnih slučajeva i na hiljade onih u lakšim oblicima. Moja klijentica se sjeća da je od dvanaeste godine imala napadaje tjeskobe koje su pratili pomanjkanje zraka i apetita. Iako se to nije često događalo , uvijek je bilo posljedica stresnih situacija. Kada se upisala na fakultet napadaji su postali češći - približno jedan put u dva tjedna. Kada sam je prvi put pregledao imala je snažan napadaj tjeskobe , a bio je prouzročen stresom koji se dogodio dan prije. Rekla mi je da je proteklih šest mjeseci imala mnogo simptoma , ali nije spomenula da joj je itko postavio dijagnozu hijatalne hernije. Bila je kod osam različiti liječnika i tražila pomoć kako bi olakšala svoje tegobe. Među njima su bila dva internista , zatim pulmolog , reumatolog , dva liječnika opće prakse i dva liječnika hitne pomoći.
Kako bismo vam zorno prenijeli sve što je doživjela , taj će dio biti opisan riječima klijentice :
>> Sve je počelo na proljeće 2005 godine. Uvijek sam bila puna snage i rado sam se družila s ljudima. Imala sam dovoljno energije od jutra do večeri. Toga proljeća osjećala sam se vrlo umornom i bezvoljnom. Nisam imala volje ni za šta.
Morala sam se čak prisiljavati da ustanem iz postelje i na kraju sam bila doslovce srušena , raspadnuta ...Opazila sam da me moja tjeskoga i zadihanost slabe i fizički. Usne su mi drhtale i , bez obzira na unutarnju vrućicu , neprestance mi je bilo hladno. Ruke su mi se počele bez razloga tresti, disanje mi je postalo plitko, a odrvenjelost koja je izvirala iz želuca širila se sve do udova.
Tada sam potražila stručnu pomoć. Nakon prvog pregleda liječnica je postavila dijagnozu - lupus.
Objasnila mi je da to stanje uzrokuje ekstreman umor koji utječe na cijelo tijelo. Kako su pretrage pokazale da imam nisku razinu leukocita , liječnica nije mogla potvrditi da je lupus uzrok mojim tegobama. Predložila mi je više odmora i vitamina te dodala neka se vratim oko simptomi ne nestanu.
Sljedećih tjedana osjećala sam se sve lošije , simptomi su postali sve izraženiji , a tjeskoba i umor iz dana u dan bili su sve jači. Jedne noći u rujnu počelo me boljeti grlo, pa sam odlučila otići na Hitnu pomoć. Nakon pregleda liječnik je ustanovio mononukleozu. Odmah sam osjetila olakšanje jer sam mislila da je konačno otkriven uzrok mojih poteškoća zbog kojih mi se zdravlje pogoršalo iz dana u dan , a da nisam znala zašto. Zbog toga sam gubila hrabrost. Bila sam sigurna da će , kada ozdravim , sve ponovno biti po starom. Nažalost to se nije dogodilo. Sljedećih mjeseci moji su se simptomi pogoršali. Te zime sam izgubila apetit i smršavjela više od 15 kilograma. Bila sam potpuno bez snage. Ruke su mi se stalno tresle , a prijašnja povremena ukočenost postala je stalna. Moj se organizam od listopada do ožujka potpuno iscrpio. Borila sam se sa mononukleozom , bronhitisom , upalom pluća , upalama sinusa i crijevnim tegobama. Odlazila sam različitim specijalistima te je posjet liječniku postao moja tjedna obaveza. Nijedan od njih nije mogao postaviti tačnu dijagnozu , svi su me liječili od virusa i bakterija i propisivali mi sve više i više lijekova. Prije prvoga ozbiljnoga napadaja uzimala sam nekoliko različitih medikamenata , među njima Levofloksacin ( antibiotik ) , lijek protiv astme Prometazin ( antihistaminik ) , zatim Difenoksilat i Atropin ( protiv proljeva ), Naproxen ( nesteroidni antireumtik ), Escitalopram ( antidepresiv ) , Lorazepam ( anskiolitik ) i probiotike te multivitaminske preparate. Na dan napadaja osjećala sam se još tjeskobnije i lošije. Drhtanje ruka bilo je izraženije , dlanovi su mi se počeli okretati prema unutra tako da su se prsti doticali. Noge mi je nešto vuklo jednu prema drugoj. U ustima sam osjećala trnce, što mi je otežavalo govor. Oči su mi se zatvarale i nisam se mogla prisiliti držati ih otvorenima. Osjećala sam da nemam kontrolu nad tijelom. Unatoč svemu bila sam pri svijesti. Liječnici u Hitnoj službi nisu pronašli ništa organskoga što ne bi bilo u redu te su zaključili da se sve događa samo u mojoj glavi. Zato su me uputili u ustanovu za duševne bolesti. Nakon toga simptomi su za nekoliko sati nestali te sam ponovno mogla normalno disati i vladati tijelom. Kada su me poslali reumatologu , osjećala sam snažnu bol baš u svakom zglobu. Osim toga vrlo sam teško disala , a bol je bila tako jaka da su mi tekle suze. Kada me vidio i taj je liječnik tvrdio da su moje tegobe psihičke naravi. Predložio mi je da potražim savjet psihologa jer on nije pronašao nikakav organski poremećaj. Nitko mi nije mogao reći šta se događa , a moje je zdravlje iz dana u dan bilo sve lošije. U tom trenutku sam počela vjerovati da i psihički nisam u redu. Znala sam da sam bolesna, no ni jedna pretraga nije pokazala o čemu je riječ. Da je barem ponudila odgovor ! Pala sam u depresiju i mislila da >> bijem bitku > Imate hijatalnu herniju , ali nije moguće da bi ona mogla biti uzrok svih vaših poteškoća. Gotovo svi ljudi imaju hijatalnu herniju ( pomjeren želudac ). Idite i ne brinute se zbog toga!
