01/11/2025
Kad otac ode, nešto u tebi zauvijek nestane
Kažu da čovjek odraste onog dana kada izgubi oca. Ne znam da li je to tačno, ali znam da svijet nikada više ne bude isti.
Otac nije samo roditelj on je oslonac, stijena, zid iza kojeg se osjećaš sigurno. On je onaj tihi heroj koji ne priča puno, ali se sve vidi u njegovim očima. I onda, jednog dana, ostaneš bez njega.
Prvo ne vjeruješ. Gledaš u telefon, čekajući poziv koji nikada neće doći. Vraćaš se kući i nesvjesno tražiš njegove cipele pored vrata. Misliš da ćeš ga opet vidjeti kako sjedi u svojoj stolici, kako gleda kroz prozor ili popravlja nešto što nije ni bilo pokvareno.
Ali njega nema.
I onda kreneš da pamtiš... Svaku riječ. Svaki savjet. Svaki osmijeh i svaku strogost koja je u sebi nosila ljubav. Sjetiš se njegovih ruku jakih, radničkih, koje su nosile i gradile, ali su bile najnježnije kad si bio dijete.
A najteže su noći. Kad te sve zaboli jer znaš da se neće vratiti. Kad shvatiš da nikada više nećeš čuti onaj glas koji te je zvao po imenu na poseban način, drugačije od svih drugih.
I ne možeš da mu kažeš koliko ti nedostaje.
Ne možeš da mu kažeš koliko ti treba njegov glas da te smiri, koliko bi dao da još jednom budeš dijete koje se sakrije iza njega, jer znaš dok je on tu, ništa ti ne može nauditi.
Kad otac ode, postaješ neko drugi. Moraš. Jer sad si ti onaj koji mora biti jak. Ali u sebi, u nekom tihom kutku duše, uvijek ostaje ono dijete koje bi sve dalo za jedan zagrljaj više.
Molim Allaha da svakom sinu i svakoj kćerki koji su izgubili oca podari sabur i olakšanje. I da nas jednog dana opet sastavi s našim očevima na mjestu gdje nikada više rastanka neće biti.