19/11/2025
Nakon tuče, muž me je ostavio na autobuskoj stanici, bez ičega osim kiše kao društva. U blizini je starija slijepa žena šapnula: „Pretvaraj se da si moja unuka — moj vozač će uskoro stići. Vaš muž će se pokajati što će vas ostaviti pored najbogatije žene u gradu...“
Posle svađe, muž me je ostavio na autobuskoj stanici, sa ničim osim kiše kao društvom. U blizini, starija slepa žena šapnula je: „Pretvaraj se da si moja unuka — moj vozač će uskoro stići. Tvoj muž će se pokajati što te je ostavio pored najbogatije žene u gradu.“ Tada nisam imala pojma… nije se šalila.
Dok je njen muž, Rajan, zalupio vratima automobila i odjurio, hladna kiša je već natopila kaput Emili Karter. Njegove poslednje reči još su odzvanjale u njenim ušima: „Ti si ništa bez mene.“
Stajala je sama na pustoj stanici, sa razmazanom maskarom niz obraze i srcem koje joj je tuklo u grudima. Telefon i novčanik ostali su joj u kolima — zaboravljeni kad je on odvezao, posle još jedne svađe o njenom „nedostatku ambicije“.
Tada je tihi glas prekinuo ritam kiše. „Dete, izgledaš kao duh ostavljen na kiši.“
Emili se okrenula i videla stariju ženu kako tiho sedi pod nadstrešnicom. Pored nje je stajao sklopljen beli štap, a svilen šal uokvirivao je njeno bledo lice. Iza tamnih naočara, njene slepe oči gledale su nežno u oluju.
„Dobro sam,“ promrmljala je Emili, grleći sebe.
„Nisi,“ rekla je žena tiho. „Pretvaraj se da si moja unuka. Moj vozač uskoro dolazi.“
Pre nego što je Emili stigla da pita zašto, crni sjajni Kadilak zaustavio se ispred njih. Muškarac u odelu izašao je držeći kišobran.
„Evo vas, gospođo Vitmor,“ rekao je. „A ovo mora da je—?“
„Moja unuka,“ prekinula ga je žena mirno. „Emili.“
Emili se ukočila, iznenađena. Muškarac se ljubazno nasmešio i otvorio vrata. Starija žena uhvatila je Emilinu ruku iznenađujućom snagom.
„Dođi, draga,“ šapnula je. „Tvoj muž će se pokajati što te je ostavio pored najbogatije žene u gradu.“
Emili je pomislila da je to čudna šala — možda hirovita starica — ali ju je poslušala.
U toplom automobilu, gospođa Vitmor naredila je vozaču da ih odveze do svoje kuće u brdima iznad Sijetla.
Dok su stigle, Emili je saznala da se žena zove Eleonora Vitmor, udovica bankarskog magnata, poznata u zajednici po svojim humanitarnim fondacijama.
Eleonora je odmahnula osoblju rukom. „Možeš da ostaneš preko noći,“ rekla je jednostavno. „Pričaćemo ujutru.“
Emili je pogledala mermerne podove i uljane portrete. „Gospođo Vitmor, ne mogu—“
„Možeš,“ prekinula ju je ona. „I hoćeš. Niko ne ostavlja porodicu na kiši.“
Te noći, dok je ležala u gostinskoj sobi sa svilenim čaršavima, Emili je shvatila da se Eleonora nije šalila.
Jutarnje svetlo obasjalo je visoke prozore. Emili se probudila i našla poslužavnik sa doručkom i rukom pisanu poruku:
„Nađi me u vrtu u devet. — E.V.“
Eleonora je već sedela među orezanim žbunjem kada je Emili stigla. Pokazala joj je klupu pored sebe.
„Podsećaš me na moju unuku,“ započela je Eleonora. „Umrla je mlada — previše srca, premalo zaštite.“Пр0читaјтe наставак у к0ментарy👇