25/12/2020
2020.
Brzo je prošla, bila teška, puna problema, izazova, ozbiljnih lekcija.... Odnela neke drage, drage ljude... Znate sve.
Obično su dani oko Božića, bar u našoj kući, šareni, mirišu na ovsene kolačiće sa cimetom i sos od višanja, užurbani jer treba nakuvati i napeći za prijatelje i familiju... Priznajem da mi iskričava jelka, šarene girlande, raznobojno upakovani pokloni, poigravanje senki mnogobrojnih sveća, sveukupno jedna eksplozija kiča, deluje kao svečano i toplo utočište.
Priznajem da tada ali samo tada obožavan da kuvam i unapred se radujem masnim prstima i punim stomacima. Priznajem da iz prikrajka volim da zastanem, gledam i upijam dobar apetit i još bolje raspoloženje, uvek nekako posebno i drugačije no inače. I, priznajem, uvek mi je žao što ne traje duže ali znam da bi, ako bi se desavalo često, izgubilo dragocenost.
Priznajem da mi Božićni dani uvek i stvarno označavaju krešendo, raskošan kraj jedne godine i da imam utisak da u sebi nose začetak, iskru nove iako znam da je to samo datum u kalendaru.
Priznajem da je ovogodišnji Božić, iako sam nastojala da kičerica ne izostane, ušunjalo dosta tuge oko prethodne i nesto sivila i zebnje oko godine koja dolazi. Priznajem i da mi se to uopšte ne svidja.
Volela bih da mogu sa nadom i bezbrižno da kažem - srećan Božić i srećna vam svima bila godina koja dolazi. Umesto toga - želim nam svima da budemo u miru sa sobom, uprkos svemu što se dogadja. Želim nam svima snagu, izdržljivost, stabilnost i nepokolebljivost.
Želim nam svima da pronadjemo i oslonimo se na utociste u sebi i sa tog mesta nastavimo da blistamo, iskričavo kao sijalice na jelkama. Uprkos svemu.