30/04/2026
Ne znam kako me percipirate, ali jedna sam od vas
Bole me leđa, ramena, koljena, kukovi, imam diskus hernije (u križima i vratu), puknute tetive i ligamente, oštećenja zglobova i svakakve još divote da se tu ne hvalim 🙃😆
Većina toga je nastala od cjeloživotnog sporta, nešto od genetike, moje visine, datuma u rodnom listu, a sigurno mogu i poslu “zahvalit” na nekim kroničnim boljkama.
Ali to ni jednom nije bio razlog da se prestanem bavit aktivnostima jer bi tek tad uvenula (fizički, psihički, ma u svakom smislu!).
Ono što sam shvatila i osjetila na svom tijelu je da 𝒅𝒐𝒌𝒍𝒆 𝒈𝒐𝒅 𝒔𝒆 𝒃𝒂𝒗𝒊𝒎 𝒂𝒌𝒕𝒊𝒗𝒏𝒐𝒔𝒕𝒊 𝒌𝒐𝒋𝒆 𝒗𝒐𝒍𝒊𝒎, 𝒕𝒊𝒋𝒆𝒍𝒐 𝒎𝒂𝒏𝒋𝒆 𝒃𝒐𝒍𝒊.
👉 U prijevodu - doma na kauču me leđa bole 3 x više nego onaj dan kad odradim planinarenje s teškim teretom na leđima (namjerno znam stavit utege u ruksak radi intenzivnije aktivnosti).
Jer mi je srce sretno, jer mi je duša vesela, jer mi je glava u miru.
A kako znamo (nadam se da znamo jel te?🙃) da su srce, glava i tijelo povezani, zadovoljstvo koje osjećam u tim trenucima se manifestira na opće dobro stanje mog tijela.
𝑲𝒂𝒅 𝒔𝒂𝒎 𝒖 𝒑𝒐𝒌𝒓𝒆𝒕𝒖 𝒌𝒐𝒋𝒊 𝒗𝒐𝒍𝒊𝒎, 𝒔𝒊𝒎𝒑𝒕𝒐𝒎𝒊 𝒔𝒖 𝒍𝒂𝒌š𝒊. 𝑲𝒂𝒅 𝒔𝒂𝒎 𝒖 𝒔𝒌𝒍𝒂𝒅𝒖 𝒔𝒂 𝒔𝒐𝒃𝒐𝒎 - 𝒕𝒊𝒋𝒆𝒍𝒐 𝒅𝒊š𝒆 𝒅𝒓𝒖𝒈𝒂č𝒊𝒋𝒆.
Dijagnoza nije znak da treba stati, živjeti u strahu i se svesti na bol i ograničenja.
Tijelo nije protiv tebe - samo traži da ga bolje razumiješ.
I zato je jako JAKO važno da pronađemo nešto (aktivno!) što volimo.
Nešto što nas pokreće iznutra, što nas veseli, što vam aktivira mišiće, krvotok i glavu istovremeno.
Ne zato da “budemo fit”, nego zato da ostanemo živi - u svakom smislu te riječi.
PS. preporučam prvo planinarenje pa onda roštilj za prvi maj 😉
