https://www.facebook.com/112525553938811/

Lumen Laboratorium - Centar za djecu mlade i obitelji, Laginjina Ulica 3, drugi kat, Pula (2026)

18/02/2026

105 osoba.

Toliko nas se okupilo na predavanju o djeci koja udaraju i djeci koja pate.

To mi govori jednu važnu stvar –
ljudi su željni razumjeti.
Ne samo reagirati.
Ne samo kažnjavati.
Nego i razumjeti.

Agresija nije “bezobrazluk”.
Nije ni samo loš odgoj.

Agresija je način na koji nam živčani sustav djeteta salje "poruku" o preopterećenosti, preplavljenosti ili povrijeđenosti.

Agresija je način na koji nam dijete kazuje "proživljavam nešto neugodno i teško. Ne mogu sam."

Agresija nije "tamo negdje"; živa je među nama –
u vrtićima, školama, obiteljima, na igralištima.
I ne nestaje ignoriranjem.
Ne nestaje umanjivanjem.
Ne nestaje spontano.
Igniriranje, umanjivanje i odbijanje prihvaćanja čini da žrtva postane agresor.

Ono što dovodi do promjene je prihvaćanje, validacija i znanje.
Razumijevanje neurobiologije.
Razumijevanje srama.
Razumijevanje boli koja stoji iza ponašanja.

Hvala svima koji su došli učiti, propitkivati i širiti perspektivu.
Svaki roditelj, odgojitelj i stručnjak koji odluči razumjeti agresiju – smanjuje je.

Učenje je oblik brige. 🤍

15/02/2026

Anime i mange nisu problem same po sebi.

Problem nastaje kada djeca i adolescenti ostanu sami u sadržajima koji su emocionalno intenzivni, mračni ili razvojno zahtjevni — bez razgovora, bez konteksta, bez odrasle osobe koja pita i sluša.

Adolescencija je razdoblje formiranja identiteta.
Mladi traže pripadanje, razumijevanje i prostor pogodan za istraživanje tko su. Sadržaji koje konzumiraju često postaju dio tog procesa.

Zato nije ključno pitanje “trebamo li zabraniti?”
Ključno je pitanje “jesmo li prisutni?”

Roditeljska znatiželja, zajedničko gledanje, otvoreni razgovor i vrijeme provedeno zajedno snažniji su zaštitni faktori od svake zabrane.

Djeca ne trebaju savršeno kontroliran sadržaj.
Trebaju odnos u kojem mogu govoriti o onome što gledaju — bez straha i bez osude.

🤍

13/02/2026

Zašto je važno uključiti stručnjake mentalnog zdravlja u kreiranje suvremenog obiteljskog i kulturnog turizma?

Kad govorimo turizmu i djeci, prve asocijacije su: animacija,infrastruktura i logistiku.

A, koliko se često upitamo: "što djeca očekuju, što im je potrebno i kako možemo pružiti woow dječje iskustvo?" Upravo odgovor na ovo pitanje čini razliku između dječjeg "bilo je ok" i "želim se vratiti".

Stručnjaci mentalnog zdravlja u ovaj proces donose nešto što se ne vidi na prvu, ali se itekako osjeti:

🔹 razumijevanje razvojnih potreba djece
🔹 osjetljivost za različite obiteljske dinamike
🔹 znanje o regulaciji stresa i senzornom opterećenju
🔹 svijest o inkluzivnosti (visoko osjetljiva djeca, poremecaji iz spejtra autizma, neurodivergentna djeca, jednoroditeljske, posvojiteljske, LGBT+ obitelji…)
🔹 kreiranje sigurnog i podržavajućeg prostora...

Turizam danas je iskustvo.
Odmor.
Povezivanje.
Oporavak.

Jer, obitelji danas, na odmor i destinaciju dolaze umorne.
Preopterećene.
Često bez stvarnog vremena jedne za druge.

Uključivanje stručnjaka mentalnog zdravlja znači kreirati sadržaj koji postaje:
✔ razvojno primjeren
✔ emocionalno siguran
✔ inkluzivan
✔ dugoročno održiv...

To nije “dodatak” programu.
To je kvalitativni iskorak.

Ako želimo obiteljski i kulturni turizam koji zaista prati suvremene potrebe društva, onda moramo u razgovor uključiti i one koji razumiju emocije, odnose i razvoj.

Jer turizam, odavno, nije samo destinacija.
To je prostor susreta.
A svaki susret ostavlja trag u dječjem doživljaju svijeta.

22/01/2026

Na ovom stolu susrela su se dva svijeta koja su me najviše oblikovala.

Italija me naučila da se život pije polako, u čaši boje zalaska sunca.
Azija me naučila da se život kuša kroz mirise i okuse,
da se hrana jede rukama,
da je u redu ne znati sve odgovore
i da su kaos i prašina sastavni dijelovi života.

Dugo sam mislila da je smisao putovanja posjetiti mjesto.
Danas znam da su moja putovanja povratak sebi —
Talijanki i Azijatkinji u meni.

Potpisala bih već danas, da moram birati jednu rečenicu
koju ću izgovarati svaki dan:
„Scusa, un Aperol, per favore.“

Postoje dani koje mi tijelo pamti više nego kalendar.
Dani u kojima mi nedostaje buka ulica,
jezici koje ne razumijem,
osjećaj da se gubim u masi nepoznatog.

Nije to želja za odlaskom.
Više tiha čežnja za verzijama mene
koje su se na putovanjima budile.

I onda sjednem ovako.
Naručim Aziju, natočim Italiju,
i shvatim da sam i blizu dalekome.

Postoji li mjesto koje živi u tebi, i kad nisi tamo?

10/01/2026

Visoka osjetljivost (engl. high sensitivity) označava temperamentalnu osobinu koju karakterizira pojačana osjetljivost živčanog sustava na unutarnje i vanjske podražaje te dublja obrada informacija.

Ne radi se o dijagnozi niti poremećaju, već o urođenom načinu funkcioniranja koji je prisutan kod otprilike 15–20 % djece.

U praksi to znači da visokoosjetljiva djeca:
• brže primjećuju promjene u okolini
• intenzivnije doživljavaju emocije
• dublje procesuiraju iskustva
• lakše se preplave bukom, pritiskom i zahtjevima

Ova osobina često dolazi i s izraženim snagama poput empatije, savjesnosti, kreativnosti i razvijenog moralnog osjećaja. Teškoće nastaju najčešće onda kada okolina ne prepoznaje i ne uvažava specifične potrebe djetetova živčanog sustava.

U svom radu često susrećem roditelje koji su zbunjeni i zabrinuti jer osjećaju da njihovo dijete „nije teško“, ali vide da mu je svijet često previše. Razumijevanje visoke osjetljivosti omogućuje promjenu perspektive: s traženja „problema u djetetu“ na traženje načina kako prilagoditi odnos i okruženje.

Visoku osjetljivost ne nastojimo ukloniti, već podržati – kroz sigurnost, predvidljivost, su-regulaciju i razvoj djetetovih kapaciteta za nošenje sa stresom.

Ako želiš dublje razumjeti kako visoka osjetljivost utječe na razvoj, ponašanje i emocionalnu regulaciju djece te kako im biti podrška bez izgaranja, pozivam te na edukacijski ciklus o visokoj osjetljivosti djece.

👉 https://facebook.com/events/s/1-predavanje-visoka-osjetljivo/1781910069862662/

08/01/2026

U knjizi Anksiozna generacija, Jonathan Haidt iznosi nekoliko snažnih zaključaka koji su izuzetno važni za roditelje i stručnjake:

🔹 Djeca i adolescenti trebaju više stvarne igre, odnosa i slobode uživo, a manje stalnog nadzora i digitalne stimulacije.
🔹 Pretjerana zaštita u stvarnom svijetu, uz istovremenu potpunu izloženost online svijetu, stvara nesigurnost – ne otpornost.
🔹 Mentalno zdravlje mladih ne može se svesti na individualni „problem“ – ono je sistemsko i razvojno pitanje.
🔹 Najveći zaštitni faktor nije savršeno roditeljstvo, nego siguran odnos i pravovremena podrška.

Kao terapeutkinja, svakodnevno vidim koliko rana terapijska podrška može promijeniti tijek adolescencije – ne tako da ukloni sve teškoće, nego da mladima vrati osjećaj unutarnje stabilnosti i povjerenja u sebe.

🤍 Ako razmišljaš o terapiji za svog adolescenta, javi se za razgovor ili konzultacije. I najvažnije - neces ostati sam/a sa svojom brigom.

07/01/2026

Putovanja sve rjeđe služe kao bijeg.
Sve češće su – potraga.

Potraga za smislom.
Potraga za autentičnošću.
Potraga za "nečim" što nas iznutra pomakne, a ne samo “nahrani” fotografijama.

Čitam članak u subotnjem Glasu Istre o tome kako se turizam mijenja: ljudi više ne traže samo destinacije, nego iskustva koja imaju osobnu težinu. Na putovanjima težimo iskustvoma koja dodiruju naš identitet, vrijednosti, unutarnje procese. Želimo "ono nešto" što ostavlja trag. Što čini da i godinama nakon putovanja razgovor započinje "Kad sam posjetio/la..."

I to mi je tako poznato. Ne samo kao osobi koja želi obići cijeli ovaj svijet; već zato sto se slično dešava svago dana na jednom posebnom "putovanju" - sve više ljudi dolazi u terapiju ne kako bi "popravili" nešto u sebi, nego kako bi razumijeli tko su. Dolaze kako bi pronašli svoj ritam, ponovno se povezali sa sobom – tijelom, emocijama, pričom koju nose.

Putovanje, kao i terapija, su prostori susreta.
Sa sobom.
S drugima.
S različitošću.
S polarnošću.
S onim što je važno.

Putovanja nas često mijenjaju kroz iskustva izvana, terapija kroz susret iznutra – i jedno i drugo nas pomiče, ponekad i prije nego što toga postanemo svjesni.

06/01/2026

Radeći s djecom, iznova i iznova susrećem isti obrazac.
Djeca koja su znatiželjna, osjetljiva, misaona, kreativna – ali koja u školskom sustavu ne uspijevaju pokazati ono što znaju i osjećaju.

Ne zato što ne mogu.
Nego zato što ne uče svi na isti način.

Djeca koja uče, pamte i izražavaju znanje drugačije često se, unatoč trudu i kapacitetima, doživljavaju kao nedovoljno motivirana, nezainteresirana ili “djeca koja mogu bolje, ali neće”.
S vremenom to ostavlja trag – na motivaciji, samopouzdanju i odnosu prema učenju.

Učitelji, nastavnici, asistenti i roditelji tada se često nađu u osjećaju nemoći.
Žele pomoći, ali ne znaju kako.
I svi se, bez loše namjere, počnu vrtjeti u krugu frustracije i iscrpljenosti.

A u terapijskom radu vrlo često vidimo nešto sasvim drugo.
Vidimo djecu koja su željna znanja, pitanja i razumijevanja.
Djeca imaju urođenu potrebu za učenjem – kada im pristupimo na način koji je usklađen s njihovim živčanim sustavom, tempom i stilom učenja, ona procvjetaju.

Iz tog iskustva nastaje ciklus predavanja i radionica
„Kako uče učenici s…“

Ciklus koji povezuje suvremena znanja iz neuroznanosti, kreativne i iskustvene pristupe učenju te važnost odnosa kao temelja svakog učenja.
Ne s ciljem da djecu “prilagodimo sustavu”, nego da odraslima damo alate za razumijevanje, podršku i drugačiji pogled.

Jer različitost u učenju nije mana.
Uz pravu podršku, ona postaje vrijednost – za dijete, obitelj, razred i školu.

Više informacija uskoro 🌿

02/01/2026

Na početku nove godine često postavljamo razne ciljeve.
Naši mladi klijenti često kažu "jednom, kad budem imao dovoljno novaca, ja ću..."
I većinu njih, na popisu su materijalne stvari...

Istina, novac olakšava mnogo toga.
Priža osjećaj sigurnosti.
Pruža mogućnost izbora.
Kad postane teško, olakšava odlazak.

Ali, novac nam ne garantira:
– osjećaj pripadnosti,
– osjećaj da smo viđeni i poštovani, takvi kakvi jesmo,
– da se u vlastitom tijelu osjećamo mirno,
– da znaš zašto ustaješ ujutro i čemu težiš u životu; "ono nešto" samo tvoje...

U terapiji često vidim
ljude koji imaju dovoljno,
a i dalje tragaju za besplatnim, životno važnim stvarima: kontakt, smisao, odnos.

Zato možda ove godine
nije pitanje koliko još trebaš/moraš imati,
nego kakav želiš biti dok živiš.

Jer smisao ne dolazi iz utrke niti iz "jednom, kad budem imao dovoljno...".
Dolazi iz emocija koje osjećamo,
odnosa koje gradimo
i prisutnosti koju dopuštamo sebi.

🤍
Što je za tebe, životno važno, što novac ne može kupiti?

30/12/2025

Dragi mali i veliki prijatelji Lumen,
Ivo, najdraži Lumenov koterapeut, i ja želimo vam godinu koja donesi hrabrost za pomicanje vlastitih granica, znatiželju za nova iskustva i taman onoliko frustracije koliko je potrebno da iz nje izraste nešto novo, autentično i vaše.
Za rast, razvoj i dublje susrete – sa sobom i sa životom, cin-cin dragi ljudi ❤️🥂🍻🍾

19/12/2025

Rodendanski testamen ❤️

Planiran živit do stote,
ko ga jebe.
Planiran dobro jist,
iza ručka vino pit,
nikad zaboravit prošetat
i sve maksimalno osjećat.

Planiran živit do stote,
ko mi šta može.
Obećavan da neću puno radit,
jos samo dvadeseticetiri godine,
ni zeru više od onoga šta moran,
taman doboljno zaraditi
da sve u životu bar jednom proban.

Planiran živit do stote,
majkemi, odlučila san.
Stalno nekoga volit,
uvik se uvečer pomolit,
al nikako se ne udat –
još najbolje ničije pizdarije slušat.
Dica ionako svu volim,
koga briga čijeg roda.

Planiram zivit do stote,
advente obilaziti,
gradove po svitlima pamtit.
Dolomite uzduž i poprijeko izgazit,
korak po korak,
pluća i glavu pročistit.
Na feratama hrabrost iskazat,
u sebe i sajlu dobro se vezat,
HGSS nikad ne nazvat,
koliko god zgodni bili.

Planiram zivit do stote,
svijet obići,
u avionu se ko doma osjecat,
magnete cilog svita na frižideru skupit,
i uvik se mojoj Puli vratit.

Planiram zivit do stote
I najviše – na mom otoku uživat,
ljude koje volim grlit
bez razloga i bez žurbe.
Muškatom nazdravljat
suncu, soli i danima
koji nemaju plan.

Ajme, prestat ću danas
i idućih pedesetdevet
brinit o ovome i onome,
nema smisla više se ozbiljnom pretvarat,
nego odma počet sve oko sebe zajebavat,
rugat se s ovim blesavim životon,
a najviše, najviše – sama sa sobon.

Sve tamo do stote.

10/12/2025

Zima me uvijek dočeka brže nego što sam spremna,
pa me, ni krivu ni dužnu, zaustavi u koraku
i podsjeti da pogledam u sebe
i u smjer u kojem idem.

Zima me vraća meni.
Uspori me, omota me nevidljivom dekicom godine
i svega onoga što polako postaje prošlost.

I baš tada
kad najsporije hodam,
i u sebi gunđam “kad će ljeto”,
dok na ekranu gledam nasmijane slike ljudi koje volim
na onom mom posebnom otoku,

izrodi se ono što već mjesecima tražim.

Nova misao.
Novi smjer.
Nježan početak,na kraju jedne posebne godine, koji me posve iznenadio.

Pripremam nešto što mi puno znači,
uz punu podršku
ljudi koje volim i koji vole mene
sa željom da i vama donese onaj tihi “aha” trenutak.

Jer, ako sam ja,
Grinč u duši,
zaljubljenica u more, SUP, toplinu
i onaj pogled iz šatora

uspjela pronaći, u sebi, način da zavolim zimu,
onda vjerujem da svatko može pronaći
svoj način prihvaćanja onoga
što mu se dugo činilo neprihvatljivim. ❄️

Lumen Laboratorium - Centar za djecu mlade i obitelji

18/02/2026

15/02/2026

13/02/2026

22/01/2026

10/01/2026

08/01/2026

07/01/2026

06/01/2026

02/01/2026

30/12/2025

19/12/2025

10/12/2025

Address

Telephone

Website

Alerts

Contact The Practice

Shortcuts

Share

Category