18/11/2025
Ovo se nije smjelo dogoditi, ali dogodilo se jer se žene još uvijek tretiraju kao smetnja, a ne kao stvarna bića koja preživljavaju pakao iza zatvorenih vrata dok se stvarni nasilnici vani šetaju s maskom anđela, a doma iza zatvorenih vrata postaju pravi kućni vragovi.
Ovo se nije smjelo dogoditi jer je njezin život bio stvarani prepun prelijepih snova, ali je na kraju postao prokleti spis koji se skrivao ispod ladica institucija.
Ovo se nije smjelo dogoditi jer sustav postoji da bi štitio žrtve, a ne da bi ih tjerao da dokazuju svoju bol.
Ovo se nije smjelo dogoditi jer njezina prijava nije smjela biti njezina smrtna presuda.
Ovo se nije smjelo dogoditi jer smo kao društvo opet okrenuli glavu misleći da se to događa nekom drugom.
Ovo se nije smjelo dogoditi jer ljubav nikada ne smije boljeti, a dom nikada ne smije postati grobnica.
Ovo se nije smjelo dogoditi jer država koja sporo reagira i sporo štiti postaje mjesto u kojem žene više strahuju od institucija nego od trenutka u kojem su prvi put shvatile da su u opasnosti.
Zlostavljači koje svijet promatra kao pristojne ljude nikada ne izgledaju opasno dok nose svoj osmijeh kroz tuđe domove, jer znaju potpuno točno kako se postavlja maska koja djeluje uvjerljivo. Oni su ti koji se preobraze u utjelovljenje šarma pred onima koji nikada neće vidjeti onu verziju koja se pojavljuje tek kada se vrata zaključe i kada žena ostane nasuprot čovjeka koji mijenja lice, ton, držanje i cijelu energiju prostorije kao da se hrani njenim strahom.
A onda čujemo one riječi izgovorene s čuđenjem koje nas probodu kao tisuću igala: "Ali prema nama se nikad nije tako ponašao, on je uvijek bio tako divan, šarmantan i uslužan. Tada shvatimo da nitko ne vidi čovjeka kojeg oni poznaju.
Njihove riječi nas uvjere da smo sami u svojoj priči.
Svijet vidi samo njihovu javnu ulogu, ali ne i našu stvarnost.
Kada napokon skupimo snagu i prijavimo zlostavljanje tada ulazimo u sustav koji sigurnost obećava isključivo na papiru zakona, ali nas na kraju dočeka užasno institucionalno sil““ anje kojem se ne nazire kraj, strah za svoj život i hodnici u kojima se osjećamo potpuno same. Naše riječi se prevrću, pregledavaju, ispituju i važu po 1000 p**a kao da smo manje vrijedne od onoga glasa koji nas je godinama gušio. Najgore je što nas nitko ne pripremi na trenutak kada shvatimo da prijava ne donosi sigurnost, da propisi ostaju mrtvo slovo na papiru i da šutnja počinitelja ima veću težinu od glasa žene koja traži zaštitu u sustavu koji se prema njoj ponaša kao prema administrativnom teretu.
Tada se pitamo koliko dugo društvo planira držati oči zatvorenima dok pokušavamo dokazati da nam pripada pravo na život bez straha i poniženja. I dok stojimo drhteći pred vratima institucija koje bi trebale biti stvorene da nas zaštite, oni koji su nas uništavali šeću slobodno, razgovaraju s drugima kao da su čisti, ispravni i nedodirljivi.
Nitko nas ne pripremi na spoznaju da sustav često reagira tek kada bude prekasno, da žene gube živote prije nego što dobiju zaštitu i da društvo uporno vjeruje maskama umjesto ranama, pa se u trenutku prijave svaka od nas pretvori u broj, papir i teret koji treba obraditi, iako bi trebala biti osoba koja odmah dobije sigurnost koja joj može spasiti život.
Na kraju spoznamo da najgora izdaja nije izdaja nasilnika jer od njih smo naučili svašta očekivati. Ona najgora izdaja dolazi od sustava gdje su zakoni samo mrtvo slovo na papiru, a tišina nasilnika ima veću težinu od vapaja žena koje za sustav postaju tek broj i nepotreban teret.
Zato se pitamo koliko dugo ovo društvo misli držati oči zatvorenima dok mi klečimo pokušavajući dokazati da zaslužujemo zaštitu koja bi trebala biti osnovno ljudsko pravo.
Kad žena prijavi, sustav joj kaže da bude hrabra, ali joj nitko ne kaže da će biti sama. Nitko joj ne prizna da će se njegov osmijeh više cijeniti od njezinih suza. Nitko joj ne kaže da će noći poslije prijave biti teže od onih u kojima je šutjela. Nitko je ne pripremi na to da će papir imati veću težinu od njezinog pulsa.
Ovo se nije smjelo dogoditi jer svaka žena zaslužuje državu koja prepoznaje opasnost prije nego što postane vijest. Sigurnost ne smije ovisiti o sreći, niti o tome hoće li te netko ozbiljno shvatiti kao i raspoloženju onoga tko sjedi u uredu i odlučuje kada tvoja bol postaje dovoljno velika da dobije prioritet. I zato danas govorimo jer znamo da iza svake maske i šarmatnog osmijeha i onoga “on je dobar čovjek ”, stoji istina koju smo mi nosile na svojoj duši – istina da su najopasniji oni koji se vani prikazuju kao utočište i ulični anđeli, a doma iza zatvorenih vrata kućni vragovi.
Ni jedna od nas ne bi smjela postati vijest, uspomena ili lice na fotografiji koja upozorava koliko je opasno vjerovati da će institucije reagirati na vrijeme, jer se nijednoj ženi nije smjelo dogoditi da upozori, preklinje i moli za pomoć, a da joj ruke koje su trebale pružiti sigurnost ostanu spuštene kao da naša imena nisu vrijedna ni minimalne reakcije.
Zato sada govorimo iz rana koje nikad nisu dobile priliku zacijeliti: žene koje prođu pakao iza zatvorenih vrata nose ožiljke koje svijet odbija vidjeti, a one koje prijave postaju žrtve dvaju sustav; prvog koji ih je uništio i drugog koji ih je ostavio nezaštićenima, pa je vrijeme da se napokon kaže da nijedan šarmer nije stvaran ako njegovo lice mijenja oblik čim se vrata zatvore i da nijedna žena ne smije umrijeti dok sustav razmišlja vjeruje li joj.
Počivaj u miru draga Aldina, tamo gdje te više ne mogu dostići ni lažni osmijesi kao ni trule institucije.
Neka tvoja duša pronađe spokoj koji ti je na zemlji bio okrutno oduzet, dok mi ostajemo ovdje s tvojom slikom kao vječnim podsjetnikom na dug koji imamo prema tebi i svakoj ženi prije tebe
