20/11/2025
Nitko ti ne kaže da usporiti nije lijenost.
Da odmor nije sramota.
Da ti nije potrebna posebna prilika, praznik ili opravdanje da prestaneš trčati.
Jer većina nas je odrasla uz misao da vrijedimo samo kad smo u pokretu.
Da se mir kupuje tek onda kad si “zaslužila”.
Da ako staneš,propuštaš, kasniš, gubiš.
A nitko ti ne kaže… koliko je hrabro usporiti.
Nitko ti ne kaže da je mir zapravo obnova tvojeg živčanog sustava.
Da se tijelo može opustiti tek kad mu dopustiš da stane.
Tek tada počinje iscjeljenje, regeneracija, povratak u svoje prirodno stanje.
U svijetu koji ne prestaje vikati i slati notifikacije, nitko ti ne kaže kako pretjerana stimulacija izgrize tvoje živce.
Kako ti tišina postane neugodna.
Kako treba vremena da naučiš sjediti sama sa sobom bez buke, bez zadatka, bez ometanja. bez skrolanja.
Kad si zadnji put stvarno…
ne čula ništa?
Ja to primijetim svaki put kad odem među drveće.
Kad je jedini zvuk onaj malih komadića leda što padaju s grana, šuštanja lišća pod mojim stopalima ili vjetra koji se provlači kroz krošnje.
U tim tihim trenucima shvatiš koliko si zapravo bila na rubu.
Koliko si dostupna.
Koliko p**a ti je ruka sama pošla prema mobitelu.
Koliko p**a si skrolala ni zbog čega… osim da ne moraš osjetiti kako si zapravo. nego se animiraš..
Pusti…
Pusti da ti ramena padnu.
Pusti da tijelo izdahne.
Pusti da te više ne mora ništa držati.
I ako si danas opet pokušavala “popraviti” sebe…
podsjeti se na ovo:
Iscjeljenje ne dolazi iz pritiska.
Dolazi iz prisutnosti.
Sigurnost se ne zahtijeva, ona se osjeti.
Svaki put kad zastaneš,
kad jedeš bez žurbe,
kad prošećeš bez cilja,
kad tišina postane prijatelj a ne prijetnja tvoje tijelo skuplja dokaze da je konačno na sigurnom.
To je regulacija.
To je povratak sebi.
To je trenutak kad tvoje tijelo napokon čuje:
“Sad možeš odmoriti, sve je ok .”
A to ti nitko ne kaže na žalost..
Ostavi mi emoji koji opisuje tvoj današnji ritam:
💛 mirno
💨 ubrzano
🌿 vraćam se sebi
