14/02/2026
PSIHOTERAPIJSKI POGLED NA RITAM DUBOKE TIŠUNE
Kad smo puni Lirske kreativnosti, možemo početi osjećati i osluškivati nove oblike i figure koje se manifestiraju u našim životima. Baš kao što oblikovana glina počinje poprimati čvrsti oblik, u ritmu Duboke tišine počinjemo osjećati, produbljivati i integrirati taj novi oblik (posao, odnos sa sobom ili drugima, emocionalno stanje, uvjerenje itd.).
Duboka tišina uči nas završecima. Završavanje proizvodi puno anksioznosti bilo da se radi o zavšetku odnosa, posla, projekta, životne faze. Zbog toga možemo upasti u stupicu da stalno započinjemo nove stavri.
Emocionalno gledano završetci simboliziraju separaciju od roditelja što je razvojni zadatak adolescencije. Ipak, nije neobično da proces separacije traje cijeli život.
Smrt je konačna separacija koja plaši više od svega. Duboka tišina uči nas da se pomirimo s krajem, pa i sa smrtnošću. Da smrt prestanemo doživljavati kao neki strašni, crni ambis.
U Dubokoj tišini usporavamo, učimo nahraniti se odmaraćući se. Dozvoljavamo da bogatstvo naše cjeloživotne prisutnosti dođe.
Duboka tišina ima mnogo sjenovitih kvaliteta. Biti prazan nije Duboka tišina. U njoj ne osjećamo stres, ali ne osjećamo ni išta drugo. Zaleđeni neurološki sustav isto nije Duboka tišina, iako može izgledati tako. Ostale sjenovite strane ovog ritma su kolaps, paraliza, utrnulost, povlačenje i izolacija.
U punoj i zdravoj Dubokoj tišini osjećamo pauze kao i prisutnost onoga što smo upravo manifestirali i stvorili na kraju Vala. Prihvaćanje ciklusa života je duboko, istinsko, korjensko. Mirni smo u tome - prije nego što se pokreti sljedećeg vala počnu dizati... iznova i iznova i iznova.