18/11/2025
Nešto za se pitamo i razmislimo....🤔
“Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.” U biblijskoj etici, bližnji može biti i neprijatelj. Suočavamo se, dakle, sa strašnom dužnosti opraštanja našim neprijateljima.
Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok se ne nađu sami u situaciji da nekome nešto oproste. Ponekad, ako samo spomenemo opraštanje, svi će nas mrko pogledati. Nije u tome što ljudi smatraju da je to nedostižna i teška vrlina – naprotiv, oni je često preziru i mrze. Mnogi od vas bi sigurno željeli upitati: “Interesira me što bi ti mislio o opraštanju gestapovcu da si kojim slučajem Poljak ili Židov?”
To se i ja pitam, vjerujte. Isto se tako pitam da li bih uistinu mogao biti toliko hrabar, pa ne odreći se svoje vjere, čak i po cijenu smrti. Da, pitam se, kada bi stvarno bio Poljak ili Židov, da li bih mogao oprostiti gestapovcu. Međutim, nije mi namjera govoriti o tome što bi mi mogao učiniti, već vam govorim samo ono što je biblijski. Mi nismo izmislili biblijsku religiju. A u njoj, u samoj njenoj suštini, nalaze se ove riječi: “Oprosti nam grijehe naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim.” Nema ni najmanjeg znaka da bi nam moglo biti oprošteno pod drugim uvjetima. Sasvim nam je jasno rečeno da nam se neće oprostiti, ukoliko mi ne oprostimo drugima. Nema drugog načina. Što nam je, dakle, činiti?
Svakako, oprostiti je teško, ali nam se čini da bi nam u tome mogle pomoći dvije stvari. Kad počnete učiti matematiku, ne počinjete odmah s integralnim računom, već s običnim zbrajanjem. Isto tako, ako stvarno želimo (ali, pazite, sve zavisi od toga da li to stvarno želimo) naučiti opraštati, možda bi bilo bolje početi s nečim lakšim nego što je gestapo. Mogli biste početi tako, što ćete oprostiti mužu (ženi), roditeljima ili djeci, nešto što su vam učinili ili rekli prošlog tjedna. To će vas vjerojatno na trenutak zaposliti. Drugo, mogli biste pokušati shvatiti, što znači voljeti svog bližnjeg kao samog sebe. Kako to ja volim samog sebe?
Kad o tome bolje promislimo, ne bi baš mogli reći da se sami sebi sviđamo, čak se događa da uopće ne uživamo u vlastitom društvu. Očigledno, voli svog bližnjeg ne znači “neka ti se on svidi” ili “pokušaj uvidjeti njegovu privlačnost”. To vidimo kod drugih i bez posebnog uvjeravanja. Da li mi o sebi mislimo najbolje, mislimo li da smo dobri ljudi?
Moramo priznati da ponekad tako mislimo (to su, bez sumnje, naši najgori trenuci), ali takvo mišljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg samog sebe volim. U stvarnosti je obrnuto – zbog svog samoljublja, mislimo da smo dobri. Tako, kad kažemo da treba ljubiti svoje neprijatelje, nipošto ne znači da ih trebamo smatrati dobrima. To je veliko olakšanje. Mnogi ljudi, naime, misle da oprostiti neprijatelju, znači priznati kako on, na kraju krajeva, i nije tako loš, mada smo uvjereni u suprotno. Pođimo dalje. U svojim najsvjetlijim trenutcima, ne samo da ne mislimo da smo dobri ljudi, već uviđamo da smo opaki. U životu smo učinili dosta toga što nas je sramota. Prema tome, dopušteno nam je prezirati i mrziti ono što rade naši neprijatelji. Teolozi kažu da trebamo mrziti djela zlih ljudi, ali da ne smijemo mrziti zle ljude – dakle, mrzi grijeh, ali ne grešnika.
Mnogi ovu razliku smatraju nevažnim cjepidlačenjem – pa kako čovjek može mrziti grijeh, a ne mrziti počinitelja? Kasnije mnogima padne na pamet da su se upravo tako ponašali prema jednom čovjeku, i to cijeli svoj život – prema samome sebi. Koliko god su mrzili svoj kukavičluk, taštinu i pohlepu, nisu prestajali sebe voljeti. U tome ih ništa nije moglo spriječiti. Dakle, upravo zato što su voljeli počinitelja, mrzili su njegove grijehe. Baš zbog ljubavi prema sebi bili su žalosni kad su shvatili što su sve u stanju napraviti. Dosljedno tome, religija od nas ne traži da bar malo ublažimo mržnju koju osjećamo prema zlim djelima. Sve što je o njima rečeno ostaje i dalje. Međutim, religija od nas traži da ih mrzimo na isti način na koji mrzimo grijeh u nama samima, da žalimo onoga koji čini zlo i da se nadamo da će se on, ako je ikako moguće, jednom negdje i na neki način promijeniti i ponovno postati čovječan.
Predlažem malu provjeru. Pretpostavimo da u novinama pročitate o gadostima koje je učinila osoba koja vam nije baš draga. Pretpostavimo dalje, da se iz članka može zaključiti da cijela priča možda i nije potpuno istinita ili da onaj o kome je riječ nije tako loš, kako se u prvi mah može zaključiti. Hoće li vam nakon čitanja pasti na um pomisao: “Hvala Bogu, pa on i nije tako loš.” Ili ćete u potpunosti prihvatiti prvi utisak priče i uživati u činjenici da se o vašem neprijatelju piše tako loše. Ako je točno ovo drugo, tada je to prvi korak, koji će vas, ako se nastavi, pretvoriti u demona. Vidite, čovjek počinje željeti da ono crno bude još crnje. Ne odupremo li se tome, uskoro ćemo željeti da sivo vidimo kao crno, a na kraju ćemo čak i bijelo vidjeti kao crno. Konačno ćemo tvrditi da je sve loše – Bog, naši prijatelji, čak i mi sami. U tome se nećemo moći zaustaviti – zauvijek ćemo ostati u svijetu potpune mržnje.
Priznajemo da se iz toga može zaključiti kako trebamo voljeti i one koji u sebi nemaju ničega što bi bilo vrijedno ljubavi. Da li u nama ima nečega zbog čega bi nas trebalo voljeti?
Sebe volite jednostavno zato, jer ste vi u pitanju. Bog želi da na isti način i iz istoga razloga volimo sve ljude. On nam je dao svojstvo da ljubimo sebe, kako bismo trebali naučiti na koji način trebamo voljeti druge. Dakle, pravilo koje vrijedi u našem posebnom slučaju, moramo primijeniti i na druge ljude. Možda će nam biti lakše ako se prisjetimo da baš tako Bog nas voli – ne zbog nekih dobrih, privlačnih osobina koje možda posjedujemo, već jednostavno zato, jer smo takvi kakvi jesmo. Zaista u nama nema ničeg što bi se moglo voljeti – bića poput nas u mržnji nalaze toliko zadovoljstva da je se odriču jednako teško kao i žestokih pića ili duhana.
C.S. Lewis (preuzeto iz knjige Kršćanstvo)
Hinduizam
Hinduizam podrazumijeva stalno vraćanje na pravi put. Čovjek u hinduizmu teži postizanju konačnog oslobođenja. Taj put je vrlo dug te prolazi kroz razne faze. Prema nauku hinduizma, ljudi prolaze kroz brojne faze rođenja i smrti dok se ne vrate u svoje prirodno stanje. Ovaj proces u hinduizmu ne uključuje opraštanje, ali ga podrazumijeva. Potrebno se osloboditi svake prepreke, boriti se protiv želje za osvetom i sl. Odbijati opraštanje stvara vezu gorčine koja priječi oslobođenju. Sjetimo se samo koliko je Ghandiju bilo važno nenasilje, iako taj koncept ne govori o praštanju, nego ideji da se na zlo ne uzvraća zlom.
Budizam
Budizam predstavlja određeni moralni put te poziv od oslobađanja na navezanost egu, budući da je vezanost egu, po ovom naučavanju, uzrok patnji. Cilj budizma je postizanje nirvane te dolaska do stanja spokoja i blaženstva.
Čovjek u budizmu na putu oslobođenja zapravo može biti doveden do toga da, imajući ispravnu percepciju o stvarnosti, može misliti o nekoj osobi dobro, čak i ako se ona na početku predstavlja kao neprijatelj. Nigdje se ne govori izričito o opraštanju, ali je taj pojim uključen. Ideal u budizmu nije biti u miru sam sa sobom i živjeti nirvanu na štetu drugih. Pročišćenje uključuje slobodu od zavisti, gorčine i mržnje.
Židovstvo
Za Židove su Bog i odnos s njime od središnje važnosti. Opraštanje se ogleda u odnosu na Boga, a ima i poseban dan u kalendaru – Jom Kipur. Kipur potječe od glagola kpr ( pokriti). Može se primiti dar bez truda, dok se ne može biti očišćen od vlastitih grijeha bez stvarnog pokajanja…; kaže jedan rabin. Jom Kipur je dan pokore posvećen zadovoljštinu za krivice, i okajanju postom. Tog se dana pobožni Židov obraća Bogu ( kajući se ) uz pomoć molitve i djela milosrđa.
Grijeh protiv bližnjega u židovstvu će biti okajan samo ako je bližnjemu i oprošteno. Svaki Židov je dužan iskreno oprostiti onome tko traži oproštenje ( prestati biti žrtva i pustiti gnjev koji zahvaća srce).
Islam
Islamski ideal je približiti se Bogu poštivanjem Njegovih zapovijedi i vršenjem djela ljubavi i milosrđa. Grijeh je u islamu neposluh volji Božjoj i čovjeka dovodi do skretanja s krivog p**a. Grijeh nije samo uvreda Bogu, nego i nepravda nanesena samome sebi. Adam i Eva nisu poslušali Boga i posljedično su se našli izvan vrta u koji ih je Bog smjestio, pa i u Kur’anu stoji: Siđite i jedni drugima ćete neprijatelji biti. Tema milosti je česta tema u islamu, a za islam, Bog je milostiv i milosrdan. Milosrđe je božanska obaveza, on je sam sebi prepisao da bude milostiv, naučavaju. On je milostiv prema onima koji se kaju nakon grijeha, ali strog u pravdi onima koji mu se ne vraćaju i ostaju u nevjeri.
Kršćanstvo
Oprost je, na temelju svega do sada opisanog – ograničen. Ipak, polazeći od od Mt 5 i – one „ ne opirite se zlu, pljusne li te tko po desnom obrazu…“ uviđamo da je oprost iz Božje perspektive sve samo ne ograničen. Zakon od kojeg Isus polazi te predaja koja je pravedna, aludirajući na židovsko poimanje oprosta u Isusu zadobiva novi smisao.
Ne kažem ti do sedam p**a, nego do sedamdeset p**a sedam, govori Gospodin jednom prilikom Petru i pokazuje mu, kao i svima nama kako djelovati na nanesene uvrede.
Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca, govori Gospodin na jednom mjestu. U povijesti čovječanstva, postojao je samo jedan koji je ne samo poticao na praštanje, nego je i opraštao. Sjetimo se samo one – Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Samo je jedan za sebe rekao da je Put, Istina i Život – dok su se svi drugi učenjaci pozivali na nekoga.
