Mozaik IM

16/01/2026

Opet su pobjegli iz Doma!
Svima otkaz! Od vrha do dna!

JER SUSTAV NE FUNKCIONIRA I TAMO RADE NEZNALICE I NEZAINTERESIRANI ZA SVOJ POSAO!

Ovo razmišljanje dominira društvenim mrežama. Ne samo na ovu temu.

Moram komentirati jer me dotiče osobno i profesionalno.
Kad odvedemo dijete kod liječnika, malo tko komentira nalaze. Barem ne javno. Jer nismo baš sigurni što tamo piše.
Kad odemo na poreznu, malo tko komentira. Platiš i šutiš jer ne znaš dovoljno.
Kad odemo u samoposlugu bunimo se na cijene, al svejedno kupujemo.

Al kad odemo u školu ili ustanovu socijalne skrbi, tu smo eksperti. Znamo sve kako, zašto, kada i gdje nešto treba napraviti. Nema veze koje smo struke.
Jer ionako oni koji tamo rade nemaju pojma ni o čemu.
Ne samo da ne znaju, nego niti u njima ima empatije, nema motivacije za rad.
Obični uhljebi i neradnici. Sram ih bilo!

I sad na početak.
Pobjegla su djeca u pubertetu iz Doma socijalne skrbi. Pubertet je vrijeme kada polako saznaješ tko si zapravo. Ima li bolje potvrde ( iz perspektive tih nježnih godina) "saznati" tko si, nego tako da izađe tvoj lik na svim portalima? A pri tom si ko zna koliko emocionalno ranjen u prošlosti. To samo znaju odgajatelji i socijalni radnici u Centrima ali o tome moraju šutjeti. Pred svima.
I zato imamo baražnu vatru svih i svakoga na sustav socijalne skrbi a bez ikakvog odgovora obrane. U sustavu socijalne skrbi etika je važna tema.
A kad bi oni/mi barem mogli govoriti u vlastitu obranu i dati objašnjenje svojih postupaka...

Bježe i djeca iz roditeljskih domova.
Neki svjesno, a neki potpuno nesvjesno (autizam).

O većini bjegova se ne zna javno. Ali neki i znaju. Znaju one neznalice iz sustava soc. skrbi. Svjedočim, kreativnosti pri bježanju su nemjerljive i nepredvidljive.

Hoćemo li roditelje koji do zadnje minute svojega dana brinu o djetetu i svejedno mu u nekom trenutku dijete pobjegne iz stana, proglasiti neroditeljem, neznalicom, zlostavljačem... ?
Naravno da ne.

Zašto si dajemo za pravo tražiti odstrel profesionalaca kojima se to isto dogodi sa npr. istim tim djetetom?
A oni još istovremeno brinu o barem 10ak
djece.

Kad netko odluči ubiti ili istući on će to i učiniti
( ako ga lancima ne vežemo)
Kad netko odluči pobjeći, on će to napraviti ( ako ga lancima ne vežemo).
Ne vidim kako bi bilo koja karika sustava to mogla spriječiti. Osim prevencije, ali to sad nije tema
I sigurna sam da ima i drugačijih razmišljanja ali prije toga treba razmisliti jesmo li
SUDAC koji provodi pravila i sudi
ili smo onaj
KOJI IGRA IGRU?
Nije isto

12/01/2026

Početna točka terapije

Roditelji dovode svoju djecu na terapiju zbog znanja da su djetetove razvojne teškoće postojeće i dijagnosticirane i da je izvjesno da će biti teškoća u školi i životu.
I žele pomoći i učiniti sve što je u njihovoj moći

Neki drugi roditelji dovode djecu na terapiju temeljem vlastitog osjećaja da nešto nije kako treba biti sa djetetovim funkcioniranjem iako svi stručnjaci kažu da ne treba brinuti..I ovo je spektar- razmišljanja, motiva, nadanja, brige..
Zavidim

Imam i jedno i drugo iskustvo terapeuta

Odakle krenuti u terapiji?

Po mojem razmišljanju, znanju i iskustvu, ne od točke gdje je dijete sada kad bi trebalo npr. učiti slova i brojeve, pa krenuti naprijed. Ja se vraćam unatrag. Često natrag do dojenačkog doba. Tamo su se važne razvojne stvari događale ( ili možda nisu) tom djetetu.

Nijedan problem nije nastao u ovom trenutku.

Težim ići naprijed tako da idem unatrag.
Ako je zapelo na jednom mjestu, to NIJE mjesto odakle treba terapijski krenuti. Treba krenuti korak, dva tri unatrag, tamo gdje je razvoj zapeo.

I važno je razumjeti i znati zašto je važno:
-može li dijete prebaciti nogu preko noge ili ruke s jedne strane tijela na drugu
- može li složiti slijed crvenih, plavih i žutih kockica
- zna li te kockice složiti po nekom uzorku
- zna li koji glas u riječi čuje prvo, a koji zadnje
- može li se kotrljati, skakati, hvatati loptu
-može li glavu okretati da mu pri tom ruke ne trzaju
- može li glavu podignuti a da mu koljena ne klecaju...
( ovo je samo komadićak primjera)

Put naprijed, put napretka, ide putem povratka na mjesto gdje je zapelo.
Neurologija ni psihologija ne poznaju preskakanje razvojnih faza.
Sve moramo odraditi i savladati. Po redu.

Ići naprijed ne može se dok se ne vratimo natrag. Tamo gdje je zapelo i onemogućilo daljnji razvoj.

08/01/2026

https://www.facebook.com/share/r/1WwpR2Xube/

30/12/2025

BRAĆA I SESTRE DJECE S POSEBNIM POTREBAMA

Nešto o čemu se rjeđe govori, a meni se čini važno
Naišla sam na za mene lijepi tekst i prevela ga uz manje intervencije u prijevodu

Nitko ne govori o braći i sestrama djece s posebnim potrebama.
O onima koji odrastaju prerano se učeći strpljenju.
O onima koji tiho čekaju dok neki razgovori predugo traju.
O onima koji nauče prilagoditi se prije nego što nauče što znači pravednost.
Uče da se planovi mijenjaju. Da slomovi nisu njihova krivnja.
Da ljubav ponekad izgleda nejednaka, čak i kada uopće nije.
Postaju pomagači.
Zaštitnici.
Promatrači.
Duboko vole.
Tiho se žrtvuju.
Odrastaju s empatijom koju većina odraslih nikada ne nauči.
I premda im možda ne treba ista podrška...
i dalje zaslužuju da ih se vidi.
Da ih se slavi.
Da ih se glasno i namjerno bira.
Jer biti brat ili sestra djeteta s posebnim potrebama oblikuje srce zauvijek.
I njihova priča je također važna.

11/12/2025

Glazba je jedan od najjačih alata za rani rast mozga. Djeca najbolje uče kroz zvuk, ritam i pokret, a ta iskustva grade važne putove u razvoju uma. Glazba podržava vještine razmišljanja mnogo prije nego domaća zadaća.

Istraživači su otkrili da čak i jedna godina glazbene poduke može značajno povećati djetetov IQ. Kombinacija ritma, slušanja i koordinacije aktivira mnoge dijelove mozga istovremeno. Ova aktivnost jača pamćenje, fokus i rješavanje problema.

Kada djeca plješću, pjevaju ili istražuju jednostavne instrumente, njihov mozak postaje fleksibilniji. Ti trenuci treniraju pažnju i prepoznavanje uzoraka, što im pomaže u kasnijem čitanju i učenju. Glazba također podržava emocionalni rast pružajući djeci siguran način izražavanja osjećaja.

Roditelji možda misle da je glazba samo hobi, ali znanost pokazuje da je to snažan oblik treninga. Uči određivanju vremena, strpljenju i slušanju, vještinama koje oblikuju snažne navike razmišljanja. Ove lekcije pomažu mozgu da raste na načine na koje radni listovi ne mogu.

Izlaganje glazbi u svakodnevnom životu, čak i kroz jednostavne pjesme ili ujednačene ritmove, podržava zdrav razvoj. S vremenom i vježbom, djeca stječu samopouzdanje i oštrije razmišljanje, pokazujući koliko duboko glazba vodi um tijekom ranog rasta.

07/12/2025

https://www.facebook.com/share/p/1BWJ5nrQVW/

U poplavi autoimunih bolesti svjetlo na vidiku🙏🙏🙏

🧬 VELIKA VIJEST ZA CIJELU AUTOIMUNU ZAJEDNICU - NOBELOVA NAGRADA 2025. 🏆

Ovogodišnja Nobelova nagrada za medicinu dodijeljena je znanstvenicima koji su otkrili kako naš imunosni sustav prirodno sprječava napad na vlastito tijelo. Ključnu ulogu u tome imaju regulatorne T-stanice (Treg) - svojevrsni “čuvari ravnoteže” imuniteta.

Mary E. Brunkow, Fred Ramsdell i Shimon Sakaguchi dobitnici su Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu za 2025. godinu za istraživanja mehanizama periferne imunotolerancije.

Njihova otkrića otvorila su put razvoju novih terapijskih pristupa koji bi mogli omogućiti liječenje ili čak izlječenje autoimunih bolesti, poboljšati učinkovitost onkoloških terapija te spriječiti ozbiljne komplikacije nakon transplantacije.

Ovo otkriće predstavlja jedan od najvažnijih temelja suvremene imunologije i otvara vrata razvoju novih terapija za autoimune bolesti, uključujući našu ✔️

Iako ovo još nije lijek, riječ je o znanstvenoj prekretnici koja već danas oblikuje nove, preciznije i sigurnije pristupe liječenju

Za sve koji žive s MS-om, ovo je još jedan snažan podsjetnik da znanost ide naprijed ⏭️

🟠 Nastavljamo pratiti razvoj i boriti se zajedno

Detaljnije na linku u prvom komentaru 👇

21/11/2025

ŠKAKLJANJE I MATEMATIKA – „NIĐE VEZE“ – ILI MOŽDA IPAK…?
Često postavljeno pitanje „zašto ne možemo poškakljati sebe same?“ ima za jedno od objašnjenja – zato jer imamo mali mozak. A mali mozak pored mnogih drugih funkcija, ima i jednu važnu, a to je predviđanje onoga što bi se moglo dogoditi. I onda kad nema iznenađenja, nema ni reakcije.
Zahvaljujući malome mozgu mi npr. čašu od mekane plastike punu vode hvatamo drugačijim stiskom nego staklenu čašu. Nije samo mali mozak odgovoran za to, jer ništa što se događa u našoj glavi ne „sjedi“ samo na jednom mjestu. U ovom slučaju tu je i vid i pamćenje i taktilna senzacija i ko zna što još…

O malom mozgu se do sada razmišljalo kao o dijelu mozga odgovornom za koordinaciju pokreta, timing (usklađenost u vremenu) , ritam, automatizaciju (pretvaranje napora u fluidnost), sekvenciranje (prvo ovo, pa ono, pa ono). Istraživanja svakodnevno proširuju znanja o funkciji MM.

I gdje je tu matematika?
Svi mi koji se bavimo obrazovanjem djece poznajemo nešto što se zovu predmatematičke vještine. I znamo da su one uvjet za savladavanje „prave“ matematike. Jer tako ide kognitivni razvoj, nema preskakanja. Pa onda provjeravamo i vježbamo zna li dijete posložiti od manjeg do većeg; može li odrediti što je gore, dolje, ispod, iznad; zna li ponoviti niz nečega; može li intuitivno (bez brojanja) odrediti gdje je čega više, pokazuje li prstima količine i dr. U ovim aktivnostima je velika količina sposobnosti sekvenciranja, predviđanja što je slijedeće, automatizacije.

Mali mozak je zaslužan i za automatizaciju kognitivnih aktivnosti. Kada se one savladaju, postanu uobičajene i kada o njima više ne treba razmišljati, tada mali mozak utihne i prepušta glavnu riječ velikome mozgu.
Kada je cerebelarno(mali mozak)-kortikalna (veliki mozak) komunikacija spora ili asinkrona, svaki korak mora se svjesno ponovno napraviti, što matematiku čini napornom i mentalno zamornom.
Jesu li vam poznata djeca koja znaju da na ruci imaju 5 prstiju ali sa svakim zadatkom ponovo broje prste i kao da sami sebi ne vjeruju da ih je 5? To naravno nije samo pitanje malog mozga, ali velikim dijelom jest.
Radeći s djecom s teškoćama često imam iskustvo da su nešto jučer znali, a nakon nekog vremena više ne znaju. Ne mora biti da je to stvar samo memorije. Vjerojatnije je stvar slabije, drugačije funkcije maloga mozga koji nije automatizirao stečeno znanje.

A mali mozak se trenira ponavljajućim ritmičkim vježbama, kroslateralnim pokretima, uvođenjem metronoma u aktivnosti. Vježbe mogu biti i kognitivne ako u njih uvedemo slijed, ritam i ponavljanje. Malom mozgu svejedno.
Baš kao što mali mozak automatizira fizičke pokrete, on također automatizira mentalne sekvence (postupne procese koji se koriste u aritmetici, rješavanju problema i zaključivanju).

I tako za kraj, veza između škakljanja i matematike dobrim dijelom leži u malome mozgu

https://www.jneurosci.org/content/44/2/e1482222023
https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC8112041/

07/11/2025

Pomorci-roditelji djece s teškoćama

06/11/2025

Materijali i ideje za poučavanje o pravima djece i obilježavanje Svjetskog dana djece

04/11/2025