Mozaik IM

09/04/2026

28/03/2026

RAVNOTEŽA, BALANS, STABILNOST, VESTIBULARNA PERCEPCIJA-
ŠTO JE TU ŠTO?

hrv. RAVNOTEŽA = eng. BALANCE
Odnosi se na sposobnost održavanja tijela u okomici prema sili gravitacije i može se procjenjivati u mirovanju (težište negdje ispod pupka) ili u kretanju (pronalazak težišta)
Ravnoteža je nesvjesna ljudska sposobnost i postajemo je svjesni tek kada s njom imamo problem. Kao npr. kad imamo problem sa srcem ili disanjem.
STABILNOST/STABILITY – održavanje ravnoteže kada je oslonac nestabilan i kada su informacije iz zglobova jako važne
U mojoj struci se pod jednom od percepcija spominje i vestibularna percepcija. Pri tome se općenito misli na sposobnost tijela za održavanjem ravnoteže i stabilnosti. Po meni neprecizan i zbunjujući termin. Jer implicira samo postojanje i značaj vestibula.
VESTIBUL je struktura u našem uhu koja u najširem smislu detektira kretanja glave u svim smjerovima.
Ali za održavanje ravnoteže i stabilnosti jednako su važni
i PROPRIOCEPCIJA
i VID.
Ako nešto od ovoga izostane ili ne funkcionira dobro, imamo problema s održavanjem ravnoteže i stabilnosti.
Kad izostane jedno, oslanjamo se (više) na druga dva stupa. U krajnjoj nevolji na samo jedan.
Ravnoteža i stabilnost su beskrajno važne za naše sveukupno motoričko, kognitivno i emocionalno funkcioniranje i zato ih je važno razumijevati. Što više, to bolje.

Emocionalno-kolika videa o hodanju po sky walk-u smo odgledali, gdje ljudi jednostavno ne mogu hodati dalje od straha (emocionalni dio) samo zbog informacija koje dobivaju vidom. Sjedaju na pod, spuštaju težište do kraja i time si osiguravaju maksimalnu ravnotežu i u tom trenutku, maksimalni osjećaj sigurnosti. (Vestibularni osjet postoji, propriocepcija postoji, ali vid kaže na ispod nogu nema ničega stabilnog i čvrstog)
Ili još poznatije, osjećaj hodanja noću, po vlastitom stanu...

Kognitivno -poznato je da astronauti nakon dužeg boravka u bestežinskom stanju, kada se oslanjaju samo na vid, "boluju" od privremene disleksije, dispraksije, problema s govorom, pisanjem…. Zbog nedostatka gravitacije tekućina u vestibularnim kanalima pluta „bez veze“ , a nema ni propriocepcije
https://www.youtube.com/watch?v=gH14IaJSX1M&t=122s

Motoričko - jedan primjer utjecaja potpunog nedostatka propriocepcije na ravnotežu i stabilnost. Kad se čovjek mora osloniti samo na vestibularni osjet i vid. Kad mora pogledati vlastite noge da bi znao jesu li u pravom položaju i pokreće li ih kako treba. Kad jedino tako može održavati ravnotežu
https://www.youtube.com/watch?v=pMEROPOK6v8

U svojem radu ne propuštam ni jedan jedini terapijski susret a da ne "odradimo" barem jednu aktivnost kojom uvježbavamo ravnotežu i/ili stabilnost.

Description

21/03/2026

https://web.facebook.com/share/v/1Coe6HnEgb/
21.03. obilježavanje Dana sindroma Down

19/03/2026

Kad roditelj pita,
kod KOGA mi je najbolje odvest dite na terapiju...
i na KOJU terapiju?
Nemam pojma
Imam svoj profesionalni teorijski i terapijski prostor u kojega vjerujem, o kojemu svakodnevno učim i u praksi provodim i provjeravam.
O nekim drugim prostorima samo tu i tamo imam informaciju.
Ovo je slikovni primjer samo za disleksiju ( nije moje temeljno područje)

Slažem svoju biblioteku🤭
pa odlučih podijeliti (izdanje 2006, ups)

17/03/2026

RODITELJI POJMA NEMAJU O SVOJOJ DJECI S TEŠKOĆAMA!

Ovo je naravno pretjerana rečenica.
Nitko tako ne misli doslovno. Nadam se i vjerujem.
Čudna je ta " igra" i odnos između roditelja, terapeuta i djeteta.
Kad govorim o terapeutu, mislim SAMO na sebe.
Ostalima na razmišljanje.
Imam nekog znanja i edukacija i poslije fakulteta (što formalnih, što neformalnih) u svojih gotovo 35 godina rada sa djecom s teškoćama, i rekla bih, imam dovoljno perja na svojim leđima, da se ne trebam kititi tuđim.
Mislim si, di ćeš više, di ćeš bolje.
I gle čuda,
dođe roditelj sa svojim djetetom s teškoćama na razgovor, malo proljudikamo, razmijenimo informacije o tome kako je njegovo dijete živilo od trenutka od kad se rodilo (pa i prije), kako živi sada, što bi on htio i želio da se najprije desi u terapiji, što mu se čini najvećim problemom.....
I krene roditelj sa onim čega se sjeća, kako vidi i razumije svoje dijete, o terapijama koje je prošao sa svojim djetetom, sa opisom geografskih širina i dužina koje je proputovao s ciljem da pomogne vlastitom djetetu. "Moji" roditelji su su čudo.
I ja se smrznem. Od neznanja.
Jer o puno toga o čemu roditelj govori pojma nemam. Ni o nekim terapijama, ni o bjelosvjetskim kabinetima.
Al ipak dođe ovdje jer mu još nešto treba. Za dijete.
I onda se čovjek sa čovjekom nađe, razmijeni znanja, informacije i iskustva, međusobno prihvatimo razmišljanja i stalno razgovaramo o tome što znamo i što ne znamo ili što ne razumijemo.
I guramo dalje da bi djetetu bilo bolje. Što više, to bolje.
Roditelju vjerujem, prihvaćam sve što kaže do trenutka kad mi se učini da se ne slažemo. a on je uporan u svojim tvrdnjama. Tada tražim dokaz onoga o čemu roditelj govori i tvrdi. Ovo je sad druga priča,
Svako dijete se drugačije ponaša u obiteljskom okruženju u odnosu na radno ili školsko okruženje.
Svatko od nas zna gdje nam je sigurno mjesto. I tamo smo najbolji. Ponekad i najgori, al to je druga tema.

Roditelju vjerujem, roditelja slušam, znam da on poznaje svoje dijete najbolje.
Al nisam ni ja kao terapeut za "bacit".
Važno mi je da se međusobno čujemo, vidimo!

Roditelj zna, al znam i ja!

Znam što, kako, kada, gdje.
I znam zašto!
ZAŠTO nešto radim, je možda najvažnije što sam u svojem školovanju, radu, učenjem i iskustvom naučila!
A roditelj je beskrajna pomoć pri tome!

05/02/2026

Umro je Paul Denisson, autor Brain Gym-a, vježbi koje su iako jednostavne, teške za izvođenje ako imaš problem i vježbe koje su beskrajno korisne za cjelokupni motorički i kognitivni razvoj.
Brain Gym vježbe su niz jednostavnih, fizičkih pokreta—kao što su križni pokreti, povezivanje (hook-ups) i crtanje lijenih osmica ( lasy eights) dizajniranih za poboljšanje fokusa, pamćenja i kognitivnih funkcija integracijom različitih područja mozga. Ove aktivnosti, koje su razvili Paul i Gail Dennison, poboljšavaju akademski uspjeh i smanjuju stres potičući bolju koordinaciju između uma i tijela.

16/01/2026

Opet su pobjegli iz Doma!
Svima otkaz! Od vrha do dna!

JER SUSTAV NE FUNKCIONIRA I TAMO RADE NEZNALICE I NEZAINTERESIRANI ZA SVOJ POSAO!

Ovo razmišljanje dominira društvenim mrežama. Ne samo na ovu temu.

Moram komentirati jer me dotiče osobno i profesionalno.
Kad odvedemo dijete kod liječnika, malo tko komentira nalaze. Barem ne javno. Jer nismo baš sigurni što tamo piše.
Kad odemo na poreznu, malo tko komentira. Platiš i šutiš jer ne znaš dovoljno.
Kad odemo u samoposlugu bunimo se na cijene, al svejedno kupujemo.

Al kad odemo u školu ili ustanovu socijalne skrbi, tu smo eksperti. Znamo sve kako, zašto, kada i gdje nešto treba napraviti. Nema veze koje smo struke.
Jer ionako oni koji tamo rade nemaju pojma ni o čemu.
Ne samo da ne znaju, nego niti u njima ima empatije, nema motivacije za rad.
Obični uhljebi i neradnici. Sram ih bilo!

I sad na početak.
Pobjegla su djeca u pubertetu iz Doma socijalne skrbi. Pubertet je vrijeme kada polako saznaješ tko si zapravo. Ima li bolje potvrde ( iz perspektive tih nježnih godina) "saznati" tko si, nego tako da izađe tvoj lik na svim portalima? A pri tom si ko zna koliko emocionalno ranjen u prošlosti. To samo znaju odgajatelji i socijalni radnici u Centrima ali o tome moraju šutjeti. Pred svima.
I zato imamo baražnu vatru svih i svakoga na sustav socijalne skrbi a bez ikakvog odgovora obrane. U sustavu socijalne skrbi etika je važna tema.
A kad bi oni/mi barem mogli govoriti u vlastitu obranu i dati objašnjenje svojih postupaka...

Bježe i djeca iz roditeljskih domova.
Neki svjesno, a neki potpuno nesvjesno (autizam).

O većini bjegova se ne zna javno. Ali neki i znaju. Znaju one neznalice iz sustava soc. skrbi. Svjedočim, kreativnosti pri bježanju su nemjerljive i nepredvidljive.

Hoćemo li roditelje koji do zadnje minute svojega dana brinu o djetetu i svejedno mu u nekom trenutku dijete pobjegne iz stana, proglasiti neroditeljem, neznalicom, zlostavljačem... ?
Naravno da ne.

Zašto si dajemo za pravo tražiti odstrel profesionalaca kojima se to isto dogodi sa npr. istim tim djetetom?
A oni još istovremeno brinu o barem 10ak
djece.

Kad netko odluči ubiti ili istući on će to i učiniti
( ako ga lancima ne vežemo)
Kad netko odluči pobjeći, on će to napraviti ( ako ga lancima ne vežemo).
Ne vidim kako bi bilo koja karika sustava to mogla spriječiti. Osim prevencije, ali to sad nije tema
I sigurna sam da ima i drugačijih razmišljanja ali prije toga treba razmisliti jesmo li
SUDAC koji provodi pravila i sudi
ili smo onaj
KOJI IGRA IGRU?
Nije isto

12/01/2026

Početna točka terapije

Roditelji dovode svoju djecu na terapiju zbog znanja da su djetetove razvojne teškoće postojeće i dijagnosticirane i da je izvjesno da će biti teškoća u školi i životu.
I žele pomoći i učiniti sve što je u njihovoj moći

Neki drugi roditelji dovode djecu na terapiju temeljem vlastitog osjećaja da nešto nije kako treba biti sa djetetovim funkcioniranjem iako svi stručnjaci kažu da ne treba brinuti..I ovo je spektar- razmišljanja, motiva, nadanja, brige..
Zavidim

Imam i jedno i drugo iskustvo terapeuta

Odakle krenuti u terapiji?

Po mojem razmišljanju, znanju i iskustvu, ne od točke gdje je dijete sada kad bi trebalo npr. učiti slova i brojeve, pa krenuti naprijed. Ja se vraćam unatrag. Često natrag do dojenačkog doba. Tamo su se važne razvojne stvari događale ( ili možda nisu) tom djetetu.

Nijedan problem nije nastao u ovom trenutku.

Težim ići naprijed tako da idem unatrag.
Ako je zapelo na jednom mjestu, to NIJE mjesto odakle treba terapijski krenuti. Treba krenuti korak, dva tri unatrag, tamo gdje je razvoj zapeo.

I važno je razumjeti i znati zašto je važno:
-može li dijete prebaciti nogu preko noge ili ruke s jedne strane tijela na drugu
- može li složiti slijed crvenih, plavih i žutih kockica
- zna li te kockice složiti po nekom uzorku
- zna li koji glas u riječi čuje prvo, a koji zadnje
- može li se kotrljati, skakati, hvatati loptu
-može li glavu okretati da mu pri tom ruke ne trzaju
- može li glavu podignuti a da mu koljena ne klecaju...
( ovo je samo komadićak primjera)

Put naprijed, put napretka, ide putem povratka na mjesto gdje je zapelo.
Neurologija ni psihologija ne poznaju preskakanje razvojnih faza.
Sve moramo odraditi i savladati. Po redu.

Ići naprijed ne može se dok se ne vratimo natrag. Tamo gdje je zapelo i onemogućilo daljnji razvoj.

08/01/2026

https://www.facebook.com/share/r/1WwpR2Xube/

30/12/2025

BRAĆA I SESTRE DJECE S POSEBNIM POTREBAMA

Nešto o čemu se rjeđe govori, a meni se čini važno
Naišla sam na za mene lijepi tekst i prevela ga uz manje intervencije u prijevodu

Nitko ne govori o braći i sestrama djece s posebnim potrebama.
O onima koji odrastaju prerano se učeći strpljenju.
O onima koji tiho čekaju dok neki razgovori predugo traju.
O onima koji nauče prilagoditi se prije nego što nauče što znači pravednost.
Uče da se planovi mijenjaju. Da slomovi nisu njihova krivnja.
Da ljubav ponekad izgleda nejednaka, čak i kada uopće nije.
Postaju pomagači.
Zaštitnici.
Promatrači.
Duboko vole.
Tiho se žrtvuju.
Odrastaju s empatijom koju većina odraslih nikada ne nauči.
I premda im možda ne treba ista podrška...
i dalje zaslužuju da ih se vidi.
Da ih se slavi.
Da ih se glasno i namjerno bira.
Jer biti brat ili sestra djeteta s posebnim potrebama oblikuje srce zauvijek.
I njihova priča je također važna.

11/12/2025

Glazba je jedan od najjačih alata za rani rast mozga. Djeca najbolje uče kroz zvuk, ritam i pokret, a ta iskustva grade važne putove u razvoju uma. Glazba podržava vještine razmišljanja mnogo prije nego domaća zadaća.

Istraživači su otkrili da čak i jedna godina glazbene poduke može značajno povećati djetetov IQ. Kombinacija ritma, slušanja i koordinacije aktivira mnoge dijelove mozga istovremeno. Ova aktivnost jača pamćenje, fokus i rješavanje problema.

Kada djeca plješću, pjevaju ili istražuju jednostavne instrumente, njihov mozak postaje fleksibilniji. Ti trenuci treniraju pažnju i prepoznavanje uzoraka, što im pomaže u kasnijem čitanju i učenju. Glazba također podržava emocionalni rast pružajući djeci siguran način izražavanja osjećaja.

Roditelji možda misle da je glazba samo hobi, ali znanost pokazuje da je to snažan oblik treninga. Uči određivanju vremena, strpljenju i slušanju, vještinama koje oblikuju snažne navike razmišljanja. Ove lekcije pomažu mozgu da raste na načine na koje radni listovi ne mogu.

Izlaganje glazbi u svakodnevnom životu, čak i kroz jednostavne pjesme ili ujednačene ritmove, podržava zdrav razvoj. S vremenom i vježbom, djeca stječu samopouzdanje i oštrije razmišljanje, pokazujući koliko duboko glazba vodi um tijekom ranog rasta.

07/12/2025

https://www.facebook.com/share/p/1BWJ5nrQVW/

U poplavi autoimunih bolesti svjetlo na vidiku🙏🙏🙏

🧬 VELIKA VIJEST ZA CIJELU AUTOIMUNU ZAJEDNICU - NOBELOVA NAGRADA 2025. 🏆

Ovogodišnja Nobelova nagrada za medicinu dodijeljena je znanstvenicima koji su otkrili kako naš imunosni sustav prirodno sprječava napad na vlastito tijelo. Ključnu ulogu u tome imaju regulatorne T-stanice (Treg) - svojevrsni “čuvari ravnoteže” imuniteta.

Mary E. Brunkow, Fred Ramsdell i Shimon Sakaguchi dobitnici su Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu za 2025. godinu za istraživanja mehanizama periferne imunotolerancije.

Njihova otkrića otvorila su put razvoju novih terapijskih pristupa koji bi mogli omogućiti liječenje ili čak izlječenje autoimunih bolesti, poboljšati učinkovitost onkoloških terapija te spriječiti ozbiljne komplikacije nakon transplantacije.

Ovo otkriće predstavlja jedan od najvažnijih temelja suvremene imunologije i otvara vrata razvoju novih terapija za autoimune bolesti, uključujući našu ✔️

Iako ovo još nije lijek, riječ je o znanstvenoj prekretnici koja već danas oblikuje nove, preciznije i sigurnije pristupe liječenju

Za sve koji žive s MS-om, ovo je još jedan snažan podsjetnik da znanost ide naprijed ⏭️

🟠 Nastavljamo pratiti razvoj i boriti se zajedno

Detaljnije na linku u prvom komentaru 👇