11/02/2026
Te '89e rodila se moja sestra. Meni je bilo 5, a bratu 11. U Pločama je bila izvrsna pedijatrica, mislim da se zvala dr. Švelh. Malo uvrnuta desna nogica moje sestre bio je pes adductus. Par dana iza u Biogradu na moru ( tada a sada poznatom po ortopediji) sestra je dobila ortopedsku cipelicu. Na desnu nogu je išla cipelica kao da je za lijevu. Majka je dobila upute kako provoditi vježbe. Na sljedećoj kontroli trebalo se odlučiti da li će biti potrebna operacija, ili ne. Zadatak je bio jasan, što više p**a dnevno do kontrole. Ploče su maleni gradić u čijem širem krugu tada nije bilo fizioterapeuta. A da ih je i bilo, ne bi bilo tehnički izvedivo svako par sati provoditi vježbe. I tako gospođa inspektorica čiji su prsti veliku većinu dana tukli po pisaćoj mašini i prebivali po spisima postaje osobni fizioterapeut svom djetetu. Za razliku od današnjeg tipkanju po ovim tach glupostima trebalo je i snage i kontrole pokreta u prstima za brzo i učinkovito pisanje. To ju je sigurno kvalificiralo za njen sljedeći i najvažniji zadatak. Na sljedećoj kontroli ortoped je odlučio da operacija više nije opcija, a ni cipelica više nije bila potrebna. Sestra je tada imala 13 mjeseci i smjela se podizati na noge. Na kraju su njene noge "ispale" najbolje od nas troje. Moja sestra ima sreće što je rođena '89. Ima sreće što tada nije bilo interneta, skrolanja i googlanja raznih neprovjerenih informacije, Facebook grupa gdje svi iznose mišljenje o nečemu za što nisu kompetentni. Moji roditelji su vjerovali medicin,i a dobra je to i brza medicina bila. Uz to još i državna i besplatna. Baš prava sreća nas djece 80tih.
