14/11/2025
Ponekad se u odnosima uhvatiš kako kažeš “da, naravno” i prije nego si uopće osjetila što zapravo želiš, samo zato da se druga osoba ne uzruja, da atmosfera ostane mirna, da ne “pokvariš” dinamiku, jer ti je negdje duboko u živčanom sustavu ostalo zapisano da je sigurnije biti ugodna, fleksibilna, popustljiva, nego riskirati da će netko negodovati, reagirati burnije ili te možda odbaciti. I ne radi se o uljudnosti, niti o tome da ti je baš sve svejedno, nego o mehanizmu u kojem naučiš da je za tvoj unutarnji osjećaj sigurnosti bolje ponijeti se kao amortizer — da ublažiš tuđe emocije, čak i ako time nehotice umanjuješ svoje.
To je taj “fawn” odgovor — gdje umiruješ druge čak i kad se u sebi skuplja knedla, i gdje prilagodiš svoj glas toliko da ga s vremenom počneš jedva i čuti. I najgore je što to izvana često izgleda kao “dobrota” ili “susretljivost”, pa te još i pohvale za to — a zapravo se nitko ne pita koja je cijena te susretljivosti koja ide protiv tebe.
____________
𝐉𝐚 𝐬𝐚𝐦 𝐋𝐢𝐝𝐢𝐣𝐚 𝐏𝐚𝐯𝐥𝐢𝐤, 𝐞𝐝𝐮𝐤𝐚𝐜𝐢𝐣𝐬𝐤𝐢 𝐫𝐞𝐡𝐚𝐛𝐢𝐥𝐢𝐭𝐚𝐭𝐨𝐫, 𝐞𝐝𝐮𝐤𝐚𝐧𝐭𝐢𝐜𝐚 𝐩𝐬𝐢𝐡𝐨𝐭𝐞𝐫𝐚𝐩𝐢𝐣𝐬𝐤𝐨𝐠 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐜𝐚 𝐭𝐫𝐚𝐧𝐬𝐚𝐤𝐜𝐢𝐣𝐬𝐤𝐚 𝐚𝐧𝐚𝐥𝐢𝐳𝐚 𝐢 𝐩𝐫𝐚𝐤𝐭𝐢č𝐚𝐫𝐤𝐚 𝐭𝐞𝐫𝐚𝐩𝐢𝐣𝐞 𝐢𝐠𝐫𝐨𝐦.
𝐕𝐥𝐚𝐬𝐧𝐢𝐜𝐚 𝐬𝐚𝐦 𝐑𝐮𝐝𝐧𝐢𝐤𝐚 𝐬𝐫𝐞ć𝐞, 𝐜𝐞𝐧𝐭𝐫𝐚 𝐳𝐚 𝐫𝐚𝐝 𝐬 𝐝𝐣𝐞𝐜𝐨𝐦, 𝐚𝐝𝐨𝐥𝐞𝐬𝐜𝐞𝐧𝐭𝐢𝐦𝐚, 𝐨𝐝𝐫𝐚𝐬𝐥𝐢𝐦𝐚 𝐢 𝐨𝐛𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐢.
