09/11/2025
Dodijelili su mu broj: 119104.
Ali najviše su pokušavali ubiti u njemu ono što je, na kraju, spasilo milijune života.
1942. godina. Beč.
Viktor Frankl imao je 37 godina. Ugledan psihijatar, obećavajuća karijera, gotovo dovršen rukopis i supruga Tilly — čiji je smijeh mogao ispuniti cijelu prostoriju.
Imao je vizu za Ameriku. Otvorena vrata slobode.
Ali njegovi stari roditelji nisu mogli otići.
Ostao je.
Nekoliko mjeseci kasnije — došli su nacisti.
Najprije Theresienstadt. Zatim Auschwitz. Potom Dachau.
Rukopis na kojem je radio godinama bio je pažljivo ušiven u postavu njegova kaputa.
Oduzet mu je nekoliko sati nakon dolaska.
Njegov rad. Njegov smisao. U pepeo.
Oduzeli su mu odjeću. Obrijali mu glavu. Izbrisali mu ime.
Na papiru je ostao samo broj: 119104.
Ali čuvari nisu razumjeli jedno:
čovjeku se može oduzeti sve — osim onoga što nosi u sebi.
A Frankl je znao nešto o ljudskom duhu.
Nešto što će mu spasiti život — i zauvijek promijeniti psihologiju.
Primijetio je jedan obrazac:
zatvorenici nisu umirali od gladi ni bolesti.
Umirali su kad su izgubili razlog da žive.
Kad bi čovjek izgubio svoje “zašto”, tijelo bi odustalo u nekoliko dana.
Liječnici su to zvali bolest odustajanja.
Ali oni koji su imali za što se držati —
ženu koju su željeli pronaći, dijete koje ih je čekalo, knjigu koju su htjeli napisati, obećanje koje su morali ispuniti —
uspjeli su preživjeti i nezamislivo.
Frankl je odlučio provesti eksperiment.
Ne u laboratoriju. Nego u baraci.
Prilazio je ljudima na rubu očaja i šaptao:
„Tko te čeka?“
„Koji ti je zadatak još ostao?“
„Što bi rekao svome sinu da preživi ovaj dan?“
Nije im mogao dati ni hranu ni slobodu.
Ali im je davao nešto što se nije moglo oduzeti:
razlog da dočekaju sutra.
Netko se sjetio svoje kćeri — preživio je, da je pronađe.
Netko drugi — nedovršene teorije — preživio je, da je napiše.
Sam Frankl je preživio tako što je u mislima ponovno pisao svoj rukopis —
stranicu po stranicu, odlomak po odlomak.
Travanj 1945. — oslobođenje.
Imao je 38 kilograma. Rebra su mu probijala kroz kožu.
Tilly — mrtva.
Njegovi roditelji — mrtvi.
Brat — mrtav.
Sve što je volio — uništeno.
Imao je sve razloge da odustane.
A ipak — sjeo je i počeo pisati.
Devet dana.
Toliko mu je trebalo da iz sjećanja ponovno napiše knjigu koju su nacisti spalili tri godine ranije.
Ali sada je imala nešto što prva nije imala:
dokaz.
Dokaz da njegova teorija djeluje.
Nazvao ju je logoterapijom — terapijom kroz smisao.
Jednostavna, ali revolucionarna misao:
“Tko ima zašto, može podnijeti gotovo svako kako.”
Knjiga je objavljena.
Izdavači su je prvo odbacili: “Previše mračna.”
“Tko bi želio čitati o logorima smrti?”
A onda se — proširila svijetom.
Terapeuti su plakali, zatvorenici su pronalazili nadu.
Ljudi nakon gubitka, bolesti, razvoda —
otkrivali su da i patnja može imati smisao.
Preko 16 milijuna primjeraka.
Prevedena na 50 jezika.
Jedna od deset najutjecajnijih knjiga u povijesti Amerike.
Ali pravi utjecaj nije u brojkama.
Nalazi se u svakom čovjeku koji, u najmračnijoj noći, čita njegove riječi i odlučuje ostati — još jedan dan.
Jer Viktor Frankl je dokazao da se čovjeku može oduzeti sve — sloboda, obitelj, nada, budućnost —
ali ne i to kako će na to odgovoriti.
Ne možemo kontrolirati što nas snađe.
Ali uvijek možemo izabrati što ćemo s tim učiniti.
Danas Viktora Frankla više nema.
Ali njegove riječi i dalje odzvanjaju u bolničkim sobama, zatvorima, i tišini naših srca: “Kada ne možemo promijeniti situaciju, moramo promijeniti sebe.” “Čovjeku se može oduzeti sve — osim jednoga: slobode da izabere svoj stav prema onome što ga zadesi.”
Nacisti su mu dali broj.
Povijest mu je dala besmrtnost.
Čovjek koji je izgubio sve — otkrio je ono jedino što nam nitko ne može oduzeti — smisao.
Zatvorenik 119104 nije samo preživio.
On je pretvorio patnju u nadu.
I negdje, danqs, netko stojeći nad provalijom čitat će njegove riječi i odlučiti — izdržati još jedan dan.
To nije samo preživljavanje.
To je pobjeda nad samom smrću.
(Nepoznat autor)
