Prostor srca

Prostor srca Centar za individualnu i grupnu psihoterapiju. U svom pristupu integrira tjelesnu psihoterapiju, zvukoterapiju i emocionalno-fokusiranu terapiju.

Prije ili kasnije, svi se nađemo na ovom mjestu. Pokušavamo promijeniti odnos, posao ili uvjete života. Ti pokušaji mogu...
11/02/2026

Prije ili kasnije, svi se nađemo na ovom mjestu. Pokušavamo promijeniti odnos, posao ili uvjete života. Ti pokušaji mogu trajati godinama. Kako vrijeme prolazi, mi dobivamo određenu povratnu informaciju, nešto se pokrene, ali brzo stane. Ili nije dovoljno. Novaca, pažnje, vremena… navedite vlastitu prepreku. Konstantno imamo osjećaj da više ulažemo nego što dobivamo natrag. Većina nas u tom trenutku krene kriviti okolinu, klijente koji nas premalo cijene, partnera koji nas ne vidi ili uvjete života koji nas drže u šaci. Postajemo ljuti, ogorčeni ili iscrpljeni, nemamo energije i javljaju nam se misli da bi bilo bolje odustati ili da ćemo moći ostvariti svoj cilj negdje u budućnosti, ali tek kad dosegnemo određeni nivo zrelosti.

Upravo je ovaj stav ono što nas zaključa u ciklusu nadanja, očekivanja i reakcija. Ono što ne vidimo jest da problem nije u našoj okolini već u našem pokušavanju. Naime, kad pokušavamo, dio nas zapravo nije potpuno siguran u sebe i htio bi da nam drugi potvrde našu vrijednost. To kreira očekivanja koja donose razočaranje i ogorčenost. Drugim riječima, pokušavanje u sebi ima ugrađenu određenu suzdržanost, odnosno neprepuštanje nesigurnosti života i upravo to dobivamo iz okoline.

Jednom kad u svojem tijelu identificiramo gdje zadržavamo energiju, možemo početi raditi s time. Polako, naš kapacitet za prepuštanje životu, postajat će veći i sam proces će donositi više ispunjenja. To će rastapati naša očekivanja i paradoksalno, život će nam početi davati nazad ono što već živimo.
Više o ovoj tome kako se prepustiti onome što nas uzbuđuje, možete saznati na webinaru Živjeti svoju svrhu, u ponedjeljak 16.2. u 19h. Poveznicu na prijavu pronađite u prvom komentaru.

Jedna stvar koju ova godina nosi u velikoj količini je pritisak. Ovdje prvenstveno govorim u unutarnjem pritisku kojeg o...
09/02/2026

Jedna stvar koju ova godina nosi u velikoj količini je pritisak. Ovdje prvenstveno govorim u unutarnjem pritisku kojeg osjećamo kao posljedicu vanjske situacije, bila ona vezana za posao, odnose ili oboje. Vjerujem da velik dio nas osjeća rast pritiska u posljednje vrijeme. Kad to osjetimo, mi instinktivno pokušavamo smanjiti pritisak tako da mijenjamo ili krivimo našu okolinu. Budući da je pritisak došao iz okoline, to zvuči kao logičan korak, zar ne? Nažalost, zadnja rečenica zapravo nije točna. Pritisak je samo naša reakcija na okolinu i govori nam da dio našeg tijela potiskuje informacije izvana. Neugodna istina je da vlastitom reakcijom sami kreiramo pritisak unutar sebe i za to krivimo okolinu.

Ako nismo svjesni ove mehanike tijela, pokušavat ćemo držati pritisak unutra, zadržavanjem daha, sfinktera, grla ili pokreta što će dijelove našeg tijela činiti napetima i rigidnima. Ovi unutarnji procesi, počet će se prelijevati na naš vanjski život, u naše odnose. Važno je reći da su ovo automatske reakcije i predstavljaju stare i dobro uhodane kanale naše biologije.

Dakle glavno pitanje je, kako smanjujemo pritisak na siguran način, bez projiciranja krivice na van? Najteži dio priče je pronaći i prihvatiti pritisak. Jednom kad ga identificiramo možemo se polako otvarati energiji ili informacijama koje su ga kreirale. Pod otvaranjem, primarno mislim da fizičko otvaranje svih napetih dijelova tijela kroz pokret i dah, a zatim emotivno i mentalno. Tijekom tog procesa, važno je da kultivirati duboko osluškivanje prema unutra. Što nam pritisak govori o nama? Što bi bio naš pravi, autentični odgovor? Kad te poruke iz tijela zaista počnu dolaziti do naše svijesti, prirodno ćemo ih razgraditi na siguran način. Ono što time transformiramo, je naša reakcija na okolinu. Korak po korak, to će činiti naš život i odnose stabilnijima.

𝑁𝑎𝑝𝑜𝑚𝑒𝑛𝑎: 𝑡𝑒𝑘𝑠𝑡 𝑠𝑎𝑑𝑟𝑧̌𝑖 𝑡𝑒𝑚𝑢 𝑠𝑎𝑚𝑜𝑢𝑏𝑜𝑗𝑠𝑡𝑣𝑎 𝑖 𝑚𝑜𝑧̌𝑒 𝑏𝑖𝑡𝑖 𝑒𝑚𝑜𝑡𝑖𝑣𝑛𝑜 𝑡𝑒𝑧̌𝑎𝑘.Dijelim ovo nakon dugo vremena. Ne kao objašnjenj...
23/01/2026

𝑁𝑎𝑝𝑜𝑚𝑒𝑛𝑎: 𝑡𝑒𝑘𝑠𝑡 𝑠𝑎𝑑𝑟𝑧̌𝑖 𝑡𝑒𝑚𝑢 𝑠𝑎𝑚𝑜𝑢𝑏𝑜𝑗𝑠𝑡𝑣𝑎 𝑖 𝑚𝑜𝑧̌𝑒 𝑏𝑖𝑡𝑖 𝑒𝑚𝑜𝑡𝑖𝑣𝑛𝑜 𝑡𝑒𝑧̌𝑎𝑘.

Dijelim ovo nakon dugo vremena. Ne kao objašnjenje, nego kao prostor susreta. Za sve koji su izgubili nekoga na ovaj način – niste sami.

Molim vas da u komentarima budemo nježni jedni prema drugima. Ako osjetite da vam je previše za vijeme čitanja, stanite.

Ovaj tekst sam napisala ljetos. Libila sam se stavljati ga ovdje. Ali imam potrebu. Pisati o njegovom samoubojstvu.
Ta vječna tabu tema. I osjećaj da nešto s nama nije u redu ako nam se netko iz obitelji ubio.
Ja sam u redu. Ali moj tata se ubio. I to je definitivno promijenilo moj svijet.

𝑆 𝑙𝑗𝑢𝑏𝑎𝑣𝑙𝑗𝑢.
𝐴𝑛𝑎

"Ležala sam na sivom tepihu, točno na onom mjestu gdje sam te našla prije devet godina. Tepih je sada novi, jer smo morali maknuti onaj stari. Bio je previse natopljen krvlju. Ali, nisam s tim htjela početi.
Uglavnom.
Ležala sam na tom mjestu zamišljajući da sam ti. I pitala sam se.
Da li si i ti iz ove pozicije vidio neožbukani strop sa vidljivim obrisima šalunga? Prilično tumorna slika za zadnji životni pogled.
Pitala sam se.
Što si stvarno zadnje vidio?
Što si zadnje osjetio?
Jesi li čuo udarac svog tijela dok si padao na tepih?
Koliko si sekundi padao?
Da li ti se činilo dugo?
Jesi li se, u trenutku kada već nije bilo povratka, možda ipak htio predomisliti?
Nekako bi voljela da je odgovor na ovo pitanje “da” jer bi to u mom trenutnom svijetu značilo da si bar malo mislio i na mene.

Tako ležeći, ispružila sam ruke ispred sebe, prema stropu, zamišljajući tvoje lice. Micala sam nježno prstima kao da ti dodirujem nedodirljive obraze. Znam da ne mogu doći do tebe jer između nas je smrt.
I dok sam u zraku gledala svoje ruke, žilave, naborane i snažne, pomislila sam kako liče na tvoje. Ruke. I kako je potpuno suludo da je upravo ta ruka koja me nježno mazila po kosi prije spavanja, ta ista ruka koja je povukla okidač te noći.
Noći kada si si odlučio raznijeti mozak.

Apsurdno je koja količina nježnosti i istovremeno okrutnosti može doći sa istog mjesta. Iz jedne obične ljudske ruke. Zamišljam tu ruku kroz koji kola topla krv. Nikad nisam posebno gledala tvoje ruke, a sada ih vidim na stotine.
Dok lista novine na drvenom stolu kojeg si sam izgradio. Drži pilu i reže grane čempresa u vrtu. Ostaje bez noktiju dok ih grizeš. Oblači mi peraje dok me učiš roniti. Trlja oči dok ti suze klize niz lice jer tiho plačeš za mamom. Gledam te ruke i još uvijek mi je s onu stranu stvarnosti da je to zadnje što je ta ruka učinila. Jer doista, čini se kao san. Ali nije bio.
Zatvaram oči i zamišljam te upravo ovdje gdje sam te zadnji put u životu vidjela i istovremeno pobjegla od tebe. Pobjegla od nedostatka tebe.
I opet se ne mogu ne pitati.
Jesi li još uvijek bio živ?
Da li si imao otvorene oči?
Da li te je bilo strah?
Da li ti je bilo žao?
Ili ti je jednostavno samo laknulo. Laknulo uslijed tame i mira i neimanja boli koje je uslijedilo.

Ne prestajem se pitati pitanja na koja nikada neću dobiti odgovore. Netko bi rekao da nema smisla mrtve išta pitati jer nam ne mogu dati odgovore. Ima smisla to da nema smisla. A meni opet i to što nema smisla ima smisla.
Jer, toliko dugo te ništa nisam pitala. Predugo nisam osjećala da mi fališ. Presnažno sam te mrzila jer je zadnji prizor tebe u mom životu bila prosuta moždana tvar pored tvoje glave. I lokva krvi koja curi iz rupe u lubanji.

A voljela bi, stvarno bi voljela da je bilo drugačije. Da je prizor bi malo mekaniji, nježniji, dobronamjerniji. Da si nekako, dok si se ubijao mislio i na mene. Ali očito nisi mogao.
Ponekad mi se čini da razumijem, ponekad mi još uvijek nije jasno.
Ali prestala sam se pitati pitanje “zašto?”
Više te ne mrzim zbog toga. Pretpostavljam da si mislio da nemaš izbora. Možda nisi. A možda i jesi. Samo to nikada nećeš saznati. Možda si mogao da si još malo ostao s nama.

Često se pitam da li spremao svoju smrt? Da li su oni računi iz trgovine oružja koju sam našla par mjeseci poslije bili tvoje tiho pomirenje sa odlukom.
Zašto mi to nisi rekao? Možda bi bilo manje strašno pripremiti se na to.

A onda zamišljam tu večer. Našu svađu. Tvoje izbezumljeno lice dok me držiš za ramena i treseš. A onda odlaziš od mene. Sjećam se da te nisam ni pogledala. Da sam znala kamo ideš možda bi ja tebe primila za ramena i vrištala “ostani”. Ali nisam.
Mislila sam da je to još samo jedan inatljivi odlazak u tvom stilu. Oduvijek si izbjegavao teške teme. No maminu smrt nisi mogao izbjeći. Bila je kao krvava rupa u tvom tijelu koja te gutala. Shvaćala sam to dok sam te slušala kako noćima plačeš i dozivaš ju. Patila sam svjedočeći tvojoj patnji, ali nisam mogla ništa. Kako je jebeno biti tako bespomoćan. Zašto nemamo čarobne moći kojima možemo zakrpati rupe u ljudskim dušama?

Opet zatvaram oči i sjećam se podmuklog i kratkog zvuka. Sve mi je bilo jasno. I nije mi bilo jasno ništa. U tom trenutku kao da sam se podijelila na dva dijela. Glava koja pokušava logički shvatiti što se dogodilo i tijelo kojem je bol koja slijedi toliko nezamisliva da samo želi pobjeći. Sjećam se dolaska do tvoje radne sobe i stajanja pred zatvorenim vrata. Smeđim drvenim vratima koje si sam postavio. Vratima koja su u tom trenutku za mene bila samo zid koji me dijelio od drugog svijeta. Svijeta užasa. Jer znala sam, dok ne otvorim ta vrata, ti si za mene još uvijek živ i topao i dišeš.

Da sam barem mogla ostati ispred tih vrata, šapatom te dozvati da se nikada ne popneš stepenicama i time promijeniti budućnost. No, znamo i ti i ja, da je budućnost već bila okrutno određena.

Bože, kako volim tvoju radnu sobu. U kojoj miriše po piljevini. Na čijim zidovima su fotografije mene i Ivane dok smo bile klinke. I mame i tebe. Dok ste bili neki sretni vi.
Možda si se tamo osjećao najsigurnijim da se uputiš u smrt.

I opet, ne mogu se prestati pitati.
O čemu si zadnjem razmišljao?
Kako si se osjećao dok si punio pištolj?
Da li su ti ruke drhtale?
I kakav, kakav je bio osjećaj okinuti ga?
Da li si dugo čekao ili si to uradio na brzaka?
Jesi li razmišljao o kutu pod kojim ćeš cjevanicu nasloniti na svoju kožu?
Da li si odmah umro?
I gdje je završio metak koji ti je ušao u lubanju?

Tražila sam taj metak, ali ga nisam našla. Samo malo ostataka zakorene krvi, jer vatrogasci su nakon tebe napravili dobar posao. Odnijeli su i tepih. Onaj tepih koji smo davno imali u dnevnom boravku dok smo bili djeca, na kojem smo se valjali i škakljali. Tko bi tada rekao da će ga godinama kasnije vatrogasci sa gas maskama na glavi iznašati iz naše vikendice i da će cijela ulica zaudarati po skorenoj krvi.

I što je uslijedilo nakon?
Da li je nastao mrak? I je li ti je postalo ljepše?
Volim zamišljati da te dočekala mama i počela špotati što si se baš morao ubiti predamnom. I zasvinjiti cijelu radionicu. Zamišljam tvoju facu malog dječaka koji ne zna što bi rekao na to. Jer jebiga stari, baš ono, koji k***c?
A opet, koji k***c ne.
Uglavnom, pitam se. I pitati ću se i dalje. No sada sa manje ljutnje i više ljubavi. I sjećanjem na tvoje meke ruke.
Tata."

Kako prepoznajemo da smo “trigerirani”? Na prvi pogled, ovo pitanje zvuči banalno, ali pogledamo li s većom pažnjom u na...
19/01/2026

Kako prepoznajemo da smo “trigerirani”? Na prvi pogled, ovo pitanje zvuči banalno, ali pogledamo li s većom pažnjom u naš živčani sustav, pronaći ćemo gomilu tihih okidača koji konstantno rade u pozadini. Kao loš antivirusni softver koji neprestano provjerava računalo i usporava njegov rad.

Kao i kod računala, i u nama ovi pozadinski sustavi troše energiju. Zato je dobro da smo ih možemo prepoznati i isključiti kad nam više ne služe.

Kako ih prepoznajemo? Zajednička riječ je napetost. Neka od područja gdje se javlja napetost su:
* ograničen dah
* mišići trbuha, posebice abdomena
* podignuta ramena i/ili područje oko lopatica
* vrat
* vilica
* listovi

Napetost nije uvijek lako primijetiti jer nije jako izražena. Kad bilo koji dio tijela dugo nosi napetost, mi ju prestajemo primjećivati i doživljavamo ju kao normalno stanje. Kad se to dogodi, dobro je istražiti suptilnije razine poput glasa. Ima li napetosti u glasu? Kakav je ton glasa? Ima li osude u našem umu?
Ako napravite eksperiment da samo jedan dan maksimalno obraćate pažnju na sve aspekte vašeg tijela, pronaći ćete cijelu lepezu radnji koje vaš unutarnji antivirus vrti unedogled. Zanima me jeste li u svojem tijelu pronašli nešto što nisam naveo? Što prvo primjećujete?

Ova tri pravila su zapravo jedno pravilo, ali kako nam u odnosima često trebaju podsjetnici, oni mogu imati različita im...
13/01/2026

Ova tri pravila su zapravo jedno pravilo, ali kako nam u odnosima često trebaju podsjetnici, oni mogu imati različita imena.

𝗣𝗿𝗶𝗵𝘃𝗮𝗰́𝗮𝗻𝗷𝗲
Prihvaćanje je nešto što se stvara unutar nas i označava prihvaćanje sebe i prihvaćanje partnera i njezine/njegove životne priče.

𝗣𝗿𝗲𝘀𝘁𝗮𝗻𝗮𝗸 𝗼𝘀𝘂𝗱𝗲
Nama je puno lakše vidjeti druge ljude nego sebe. Tako nam je lakše vidjeti što bi naš partner trebao napraviti da nama kao paru bude lakše. Tada počnemo procjenjivati, osuđivati i donositi vlastito mišljenje. To postane trenutak kad prestanemo zaista vidjeti drugu osobu, jer ju gledamo kroz svoju intelektualnu prizmu.

𝗦𝘁𝗿𝗽𝗹𝗷𝗲𝗻𝗷𝗲
Možda možete vidjeti kako ovi podsjetnici proizlaze jedan iz drugog. Ako možemo prihvatiti partnera, utišamo dio nas koji osuđuje, tada se prirodno počinje javljati strpljenje. Drugi način kako bih opisao tu riječ, bilo bi puno poštovanje prema životnoj priči i prirodnom ritmu našeg partnera. Odnos koji ima ove karakteristike, kreira veliki rast oba partnera.

Nije nužno gledati u kristalnu kuglu da bismo saznali kako će godina u koju smo zakoračili, biti sve osim mirna i stabil...
08/01/2026

Nije nužno gledati u kristalnu kuglu da bismo saznali kako će godina u koju smo zakoračili, biti sve osim mirna i stabilna. Svi negdje u svojem tijelu možemo pronaći određeni nemir koji govori da stari načini prema kojima smo živjeli život, sve manje funkcioniraju - na osobnoj, kolektivnoj i globalnoj razini. I traže veliku promjenu.

U tom smislu, izvjesno je da ćemo na globalnoj razini doživjeti velike preokrete koji mogu biti vezani za umjetnu inteligenciju, financijske krize, prirodne katastrofe ili s druge strane otkrića koji značajno doprinose čovječanstvu. Što god bilo, mislim da je fer reći da je zapravo nemamo pojma i možemo samo nagađati.

Ono što je primarno domena ovog prostora, nije da bavimo vanjskim nego unutarnjim svijetom. Stoga je primarno pitanje za nas, kako će vanjske promjene utjecati na naše unutarnje živote. Neupitno je da će se veliki preokreti događati i u našim osobnim životima. Neki odnosi će dosegnuti točku pucanja, možda će poslovi koji radimo postati nestabilni ili će tražiti da pokrenemo nešto novo. Zajednička riječ u svim promjenama je autentičnost. Što dalje idemo, bit će sve teže održavati stvari koje nisu usklađene s našom autentičnošću.

To znači da će nam ove godine trebati puno stabilnosti, usporavanja i pojednostavljivanja života. Drugim riječima, vraćanja vlastitog centra u tijelo. Budemo li vodili brigu o vlastitom tijelu na svim razinama - fizičkoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj, ono će nam postati resurs koji će nositi veliku promjenu u našem životu.

Kao podršku procesu, u Prostoru srca ćete ove godine pronaći mnogo besplatnih resursa. Uskoro više o tome na našem webu koji čeka puštanje u pogon.

Želim vam puno stabilnosti i mekoće u 2026.

Antun

Za većinu nas, odnosi, pogotovo partnerski odnosi su najzahtjevnije područje života. Samim tim, pitanje ostajanja u zaht...
12/12/2025

Za većinu nas, odnosi, pogotovo partnerski odnosi su najzahtjevnije područje života. Samim tim, pitanje ostajanja u zahtjevnom odnosu je nešto s čim se poigravamo unutar vlastitog uma ili u razgovoru s partnerom. Ipak, većina nas se odlučuje ostati s partnerom jer tako ipak pokazujemo predanost, pokazujemo da nam je stalo.

Činjenica da ostajemo u odnosu, ne znači da smo mu zaista predani. Predanost ima apsolutnu kvalitetu, potpuno smo predani ili nismo potpuno predani. Ako smo predani 95%, a 5% vremena razmišljamo o izlasku ili očekujemo od partnera da se promijeni i zamjeramo mu, to znači da kroz 5% našeg odnosa energija curi van. Kao da smo u čamcu u koji konstantno ulazi voda. Prije ili kasnije, čamac će potonuti, naše putovanje će biti mukotrpno i putem ćemo misliti jesmo li u pravom čamcu. Sve to, umjesto za zatvorimo rupu.

Rupa se može zatvoriti na vrlo jednostavan način (ne nužno lagan u praksi). Potpuno prihvaćanje partnera, potpunu iskrenost sa sobom i apsolutnu predanost odnosu. Kakav god bio. Ako zaista možemo prihvatiti partnera i situaciju kakva je, unutar sebe ćemo prestati okrivljavati, očekivati i projicirati vlastitu neugodu van. Ako taj odnos zaista nije ono što nam treba, on će se završiti sam od sebe. Ali naboj neće biti dio tog završetka. S druge strane, ako postoji potencijal da se odnos podigne na novu razinu, predanost će ga vrlo brzo dovesti tamo.
Kako vam to zvuči?

Posljednje tri godine, u moj život sve više ulazi duboko učenje koje ga neizmjerno obogaćuje i iz srži mijenja moju perc...
03/12/2025

Posljednje tri godine, u moj život sve više ulazi duboko učenje koje ga neizmjerno obogaćuje i iz srži mijenja moju percepciju sebe, odnosa i svijeta, na svim razinama. Genski ključevi opisuju 64 arhetipa svjesnosti, ugrađenih u našu DNK koji doslovno programiraju našu svijest i koje na svakodnevnoj razini doživljavamo kroz priču koja nam se događa. Većina nas se tako uglavnom bavi pričom, a ne sjetimo se pogledati temeljnu energiju koja pogoni priču i tako nesvjesno osiguravamo da se priča ponavlja unedogled.
Samim tim, provodimo previše vremena čeprkajući po sjeni u nadi da kad jednom završimo s tim, možemo konačno živjeti svoj život. Kao što znamo, to nije tako i tendencija čeprkanja jest da nas ostavi tamo jer posao nikad nije gotov.
Ono što genske ključeve čini drugačijim jest što u srži ovog učenja leži činjenica da svaka sjena sadrži dar. To znači da se ne moramo više boriti, potiskivati ili riješiti vlastitu sjenu nego ju možemo koristiti kao sirovi materijal iz kojeg će se roditi naš dar. Življenje vlastitih darova oslobađa puni potencijal našeg života.
Ako vam je ijedna od ovih rečenica odrezonirala u vašem tijelu, pridružite mi se sljedeći ponedjeljak u 19h navečer na Zoomu, govorit ćemo o tome kako možete za sebe iskoristiti ovo učenje. Prijave u komentaru.

24/11/2025

Zapadna civilizacija ima vrlo specifičnu definiciju snage koja je duboko ugrađena u našu psihu. Uglavnom ju doživljavamo...
19/11/2025

Zapadna civilizacija ima vrlo specifičnu definiciju snage koja je duboko ugrađena u našu psihu. Uglavnom ju doživljavamo kroz velike mišiće, veliku vojsku ili određenu nadmoć nad nekim. Za razliku od toga, istočne tradicije imaju puno mekši prikaz snage. Otkako sam prihvatio takav pojam snage, shvatio sam da kad sam mislio da koristim snagu, zapravo sam koristio silu. A to su sasvim suprotni pojmovi
Kad pomislim na snagu, u mojem umu se stvori slika velike vode, poput slapova Nijagare ili islandskog Godafossa. Jedna stvar koja karakterizira veliku snagu je veliki protok. Da možemo utjeloviti veliki protok, potrebna je velika otvorenost tijela, uma i emocija. Drugim riječima, veliko prepuštanje životu i prepuštanje valu vlastite autentičnosti.
S druge strane, riječ sila u meni kreira sliku rakete koja putuje u orbitu. Raketa stvara veliki potisak da pobijedi gravitaciju i u tom procesu troši izrazito puno energije. Toliko puno da u nekom trenutku potpuno ostane bez goriva i odbaci nepotrebne dijelove kao svemirski otpad. Nijagarini slapovi ne ostaju bez goriva.
Da puno ne filozofiram, napravimo ovo potpuno praktičnim. Pogledajte svoj život. Ostajete li bez energije? Ne mislim ovdje na umor koji je prirodna posljedica ispunjenog dana, nego na iscrpljenost. Doživljavate li otpor iz svoje okoline? Postoje li stisnuti dijelovi vašeg tijela? Ako je ijedan od vaših odgovora da, tada vjerojatno koristite silu. Možda je sad vrijeme da promijenite vlastite definicije tih pojmova.

Bio je četvrtak, treći dan edukacije. Ležala sam na plavom tepihu i osluškivala srce. Tada je jedan od voditelja rekao: ...
07/11/2025

Bio je četvrtak, treći dan edukacije. Ležala sam na plavom tepihu i osluškivala srce.
Tada je jedan od voditelja rekao: “Možete li biti suosjećajni prema sebi? Možete li u svojem srcu pronaći mjesto iz kojeg možete biti blagi prema sebi?”
Imala sam osjećaj da me riječima postrugao po kori velikog mozga. Znate li taj osjećaj kada prvi put čujete neku ideju i čini vam se potpuno nepoznata?
Tako je bilo meni s idejom suosjećanja i ljubavi prema sebi. To je bio toliko neistražen teritorij da nikada nisam ni pomislila da postoji. Suosjećanje i ljubav kao pojam, da. Suosjećanje prema drugima, naravno. Ali prema samoj sebi - nikada.
Polako, s vremenom (a govorim o mjesecima i godinama edukacije, rada na sebi i individualne psihoterapije) stapala sam se s tom idejom. Osjećala sam se poput Kolumba koji otkriva novi kontinent.
U jednome trenutku ushićena zbog otkrivanja ljubavi prema sebi, u drugome slomljenog srca zbog dugogodišnjeg odbacivanja sebe same.
To je proces koji je trajao i još uvijek traje. Nije bilo lako, ali išla sam prema putu ljubavi, prema sebi. Najteže je bilo prihvatiti da se godinama nisam voljela jer me, nažalost, nitko nije podučio kako se to radi.
No, naučila sam prihvatiti svoju prošlost. Isplakati svoje suze. Izvrištati svoju ljutnju. I oprostiti. I njima i sebi.
Dok sam to činila, u mojem se srcu stvarao mali, nježni oblačić. Poput kakvog paperja, sigurno se ugnijezdio u meni. Oblačić nježnosti, suosjećanja i ljubavi prema sebi.
Koji se i dan danas širi te raste u svim smjerovima.

Ana

Ako vas je tema zaintrigirala, više o radionici na kojoj ćemo se baviti njom u komentarima. Dobrodošli

Kao i većina ljudi koji se bore s anksioznošću, i ja sam godinama pokušavao razne tehnike i vježbe koji su trebali pomoć...
30/10/2025

Kao i većina ljudi koji se bore s anksioznošću, i ja sam godinama pokušavao razne tehnike i vježbe koji su trebali pomoći. I do neke mjere su pomagali, ali anksioznost se stalno vraćala i postajala sve teža za nositi. Proboj se dogodio u trenutku kad me izludilo konstantno bježanje od anksioznosti. U trenutku kad sam imao osjećaj da će mi tijelo istodobno implodirati i eksplodirati od naboja, shvatio da štogod činim u svojem vanjskom svijetu, ne mogu joj pobjeći. Tada sam se po prvi p**a uistinu okrenuo prema unutra i sa zanimanjem pogledao što je to od čega zaista bježim.

Pustio sam dah da teče preko stisnute dijafragme i polako se otvarao impulsu za život. Nakon minute, kad se dah penjao duž moju kralježnicu, sijevnulo je uvjerenje - život je opasan. Ovo je opasno. Potpuno me iznenadila ta rečenica, nisam bio svjestan da ju nosim.
Prihvatio sam to uvjerenje i ponudio mu sigurnost daha. Nešto se počelo otpuštati u mojem tijelu i toplina se razlila po trbuhu. To je bio dragocjen trenutak koji je dubinski promijenio moj odnos prema ovom drevnom strahu kojeg svi u određenoj mjeri nosimo u tijelu.

Ako vas zanima više detalja kako sami sa sobom možemo raditi na kreiranju unutarnje slobode, u subotu 22.11., na radionici Udahnite život se bavimo upravo time. Saznat ćete zašto i kako nesvjesno kreiramo otpor u tijelu, koja je mehanika daha i kako osloboditi dah i transformirati uvjerenja na somatskoj razini. Link s više informacija u komentaru.

Address

Ulica Crvenog Križa 22
Zagreb
10000

Opening Hours

Monday 09:00 - 20:00
Tuesday 09:00 - 20:00
Wednesday 09:00 - 20:00
Thursday 09:00 - 20:00
Friday 09:00 - 20:00

Telephone

+385994884899

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Prostor srca posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Share

Share on Facebook Share on Twitter Share on LinkedIn
Share on Pinterest Share on Reddit Share via Email
Share on WhatsApp Share on Instagram Share on Telegram