23/01/2026
𝑁𝑎𝑝𝑜𝑚𝑒𝑛𝑎: 𝑡𝑒𝑘𝑠𝑡 𝑠𝑎𝑑𝑟𝑧̌𝑖 𝑡𝑒𝑚𝑢 𝑠𝑎𝑚𝑜𝑢𝑏𝑜𝑗𝑠𝑡𝑣𝑎 𝑖 𝑚𝑜𝑧̌𝑒 𝑏𝑖𝑡𝑖 𝑒𝑚𝑜𝑡𝑖𝑣𝑛𝑜 𝑡𝑒𝑧̌𝑎𝑘.
Dijelim ovo nakon dugo vremena. Ne kao objašnjenje, nego kao prostor susreta. Za sve koji su izgubili nekoga na ovaj način – niste sami.
Molim vas da u komentarima budemo nježni jedni prema drugima. Ako osjetite da vam je previše za vijeme čitanja, stanite.
Ovaj tekst sam napisala ljetos. Libila sam se stavljati ga ovdje. Ali imam potrebu. Pisati o njegovom samoubojstvu.
Ta vječna tabu tema. I osjećaj da nešto s nama nije u redu ako nam se netko iz obitelji ubio.
Ja sam u redu. Ali moj tata se ubio. I to je definitivno promijenilo moj svijet.
𝑆 𝑙𝑗𝑢𝑏𝑎𝑣𝑙𝑗𝑢.
𝐴𝑛𝑎
"Ležala sam na sivom tepihu, točno na onom mjestu gdje sam te našla prije devet godina. Tepih je sada novi, jer smo morali maknuti onaj stari. Bio je previse natopljen krvlju. Ali, nisam s tim htjela početi.
Uglavnom.
Ležala sam na tom mjestu zamišljajući da sam ti. I pitala sam se.
Da li si i ti iz ove pozicije vidio neožbukani strop sa vidljivim obrisima šalunga? Prilično tumorna slika za zadnji životni pogled.
Pitala sam se.
Što si stvarno zadnje vidio?
Što si zadnje osjetio?
Jesi li čuo udarac svog tijela dok si padao na tepih?
Koliko si sekundi padao?
Da li ti se činilo dugo?
Jesi li se, u trenutku kada već nije bilo povratka, možda ipak htio predomisliti?
Nekako bi voljela da je odgovor na ovo pitanje “da” jer bi to u mom trenutnom svijetu značilo da si bar malo mislio i na mene.
Tako ležeći, ispružila sam ruke ispred sebe, prema stropu, zamišljajući tvoje lice. Micala sam nježno prstima kao da ti dodirujem nedodirljive obraze. Znam da ne mogu doći do tebe jer između nas je smrt.
I dok sam u zraku gledala svoje ruke, žilave, naborane i snažne, pomislila sam kako liče na tvoje. Ruke. I kako je potpuno suludo da je upravo ta ruka koja me nježno mazila po kosi prije spavanja, ta ista ruka koja je povukla okidač te noći.
Noći kada si si odlučio raznijeti mozak.
Apsurdno je koja količina nježnosti i istovremeno okrutnosti može doći sa istog mjesta. Iz jedne obične ljudske ruke. Zamišljam tu ruku kroz koji kola topla krv. Nikad nisam posebno gledala tvoje ruke, a sada ih vidim na stotine.
Dok lista novine na drvenom stolu kojeg si sam izgradio. Drži pilu i reže grane čempresa u vrtu. Ostaje bez noktiju dok ih grizeš. Oblači mi peraje dok me učiš roniti. Trlja oči dok ti suze klize niz lice jer tiho plačeš za mamom. Gledam te ruke i još uvijek mi je s onu stranu stvarnosti da je to zadnje što je ta ruka učinila. Jer doista, čini se kao san. Ali nije bio.
Zatvaram oči i zamišljam te upravo ovdje gdje sam te zadnji put u životu vidjela i istovremeno pobjegla od tebe. Pobjegla od nedostatka tebe.
I opet se ne mogu ne pitati.
Jesi li još uvijek bio živ?
Da li si imao otvorene oči?
Da li te je bilo strah?
Da li ti je bilo žao?
Ili ti je jednostavno samo laknulo. Laknulo uslijed tame i mira i neimanja boli koje je uslijedilo.
Ne prestajem se pitati pitanja na koja nikada neću dobiti odgovore. Netko bi rekao da nema smisla mrtve išta pitati jer nam ne mogu dati odgovore. Ima smisla to da nema smisla. A meni opet i to što nema smisla ima smisla.
Jer, toliko dugo te ništa nisam pitala. Predugo nisam osjećala da mi fališ. Presnažno sam te mrzila jer je zadnji prizor tebe u mom životu bila prosuta moždana tvar pored tvoje glave. I lokva krvi koja curi iz rupe u lubanji.
A voljela bi, stvarno bi voljela da je bilo drugačije. Da je prizor bi malo mekaniji, nježniji, dobronamjerniji. Da si nekako, dok si se ubijao mislio i na mene. Ali očito nisi mogao.
Ponekad mi se čini da razumijem, ponekad mi još uvijek nije jasno.
Ali prestala sam se pitati pitanje “zašto?”
Više te ne mrzim zbog toga. Pretpostavljam da si mislio da nemaš izbora. Možda nisi. A možda i jesi. Samo to nikada nećeš saznati. Možda si mogao da si još malo ostao s nama.
Često se pitam da li spremao svoju smrt? Da li su oni računi iz trgovine oružja koju sam našla par mjeseci poslije bili tvoje tiho pomirenje sa odlukom.
Zašto mi to nisi rekao? Možda bi bilo manje strašno pripremiti se na to.
A onda zamišljam tu večer. Našu svađu. Tvoje izbezumljeno lice dok me držiš za ramena i treseš. A onda odlaziš od mene. Sjećam se da te nisam ni pogledala. Da sam znala kamo ideš možda bi ja tebe primila za ramena i vrištala “ostani”. Ali nisam.
Mislila sam da je to još samo jedan inatljivi odlazak u tvom stilu. Oduvijek si izbjegavao teške teme. No maminu smrt nisi mogao izbjeći. Bila je kao krvava rupa u tvom tijelu koja te gutala. Shvaćala sam to dok sam te slušala kako noćima plačeš i dozivaš ju. Patila sam svjedočeći tvojoj patnji, ali nisam mogla ništa. Kako je jebeno biti tako bespomoćan. Zašto nemamo čarobne moći kojima možemo zakrpati rupe u ljudskim dušama?
Opet zatvaram oči i sjećam se podmuklog i kratkog zvuka. Sve mi je bilo jasno. I nije mi bilo jasno ništa. U tom trenutku kao da sam se podijelila na dva dijela. Glava koja pokušava logički shvatiti što se dogodilo i tijelo kojem je bol koja slijedi toliko nezamisliva da samo želi pobjeći. Sjećam se dolaska do tvoje radne sobe i stajanja pred zatvorenim vrata. Smeđim drvenim vratima koje si sam postavio. Vratima koja su u tom trenutku za mene bila samo zid koji me dijelio od drugog svijeta. Svijeta užasa. Jer znala sam, dok ne otvorim ta vrata, ti si za mene još uvijek živ i topao i dišeš.
Da sam barem mogla ostati ispred tih vrata, šapatom te dozvati da se nikada ne popneš stepenicama i time promijeniti budućnost. No, znamo i ti i ja, da je budućnost već bila okrutno određena.
Bože, kako volim tvoju radnu sobu. U kojoj miriše po piljevini. Na čijim zidovima su fotografije mene i Ivane dok smo bile klinke. I mame i tebe. Dok ste bili neki sretni vi.
Možda si se tamo osjećao najsigurnijim da se uputiš u smrt.
I opet, ne mogu se prestati pitati.
O čemu si zadnjem razmišljao?
Kako si se osjećao dok si punio pištolj?
Da li su ti ruke drhtale?
I kakav, kakav je bio osjećaj okinuti ga?
Da li si dugo čekao ili si to uradio na brzaka?
Jesi li razmišljao o kutu pod kojim ćeš cjevanicu nasloniti na svoju kožu?
Da li si odmah umro?
I gdje je završio metak koji ti je ušao u lubanju?
Tražila sam taj metak, ali ga nisam našla. Samo malo ostataka zakorene krvi, jer vatrogasci su nakon tebe napravili dobar posao. Odnijeli su i tepih. Onaj tepih koji smo davno imali u dnevnom boravku dok smo bili djeca, na kojem smo se valjali i škakljali. Tko bi tada rekao da će ga godinama kasnije vatrogasci sa gas maskama na glavi iznašati iz naše vikendice i da će cijela ulica zaudarati po skorenoj krvi.
I što je uslijedilo nakon?
Da li je nastao mrak? I je li ti je postalo ljepše?
Volim zamišljati da te dočekala mama i počela špotati što si se baš morao ubiti predamnom. I zasvinjiti cijelu radionicu. Zamišljam tvoju facu malog dječaka koji ne zna što bi rekao na to. Jer jebiga stari, baš ono, koji k***c?
A opet, koji k***c ne.
Uglavnom, pitam se. I pitati ću se i dalje. No sada sa manje ljutnje i više ljubavi. I sjećanjem na tvoje meke ruke.
Tata."
