06/02/2026
Ovo mnogi rade i pogoršavaju išijas!
TRAŽENJE POMOĆI KOD NEEDUCIRANIH OSOBA
Kada bol traje, a rješenje izostaje, ljudi postaju ranjivi. Tada se pomoć rijetko traži tamo gdje bi prvo trebala. Najčešće se javljaju osobama koje n**e brza olakšanja, trenutačne zahvate i jednostavna objašnjenja. To su privatni „manualni tretmani“, razni oblici samoproglašenih terapeuta, oglasi i reklame koji obećavaju trenutno oslobađanje živca, te savjeti preuzeti s foruma, YouTubea i društvenih mreža.
U takvim situacijama ljudi često biraju ono što zvuči uvjerljivo, a ne ono što je stručno utemeljeno. Nema pregleda, nema razumijevanja živčanog sustava, nema razlikovanja između mišićnog problema i neurološkog simptoma. Išijas se tada tretira kao „ukočeni mišić“ ili „blokada“ koju treba nasilno otpustiti.
Išijas, međutim, nije stanje za nagađanje. Pogrešan zahvat, agresivno istezanje ili nagla manipulacija kralježnice mogu dodatno iritirati živac. Umjesto olakšanja, simptomi se često prodube. Bol se spušta niže niz nogu, javlja se peckanje, trnjenje ili slabost. Kod nekih osoba dolazi do osjećaja nesigurnosti u hodu, gubitka fine kontrole stopala ili straha od pokreta koji prije nije postojao.
Poseban problem nastaje kada liječenje provode osobe koje nemaju završeno medicinsko obrazovanje niti razumijevanje anatomije, neurologije i patofiziologije boli. Takav pristup često ignorira razliku između iritiranog i oštećenog živca. Ne prepoznaju se znakovi koji upućuju na ozbiljnije stanje. Simptomi koji zahtijevaju oprez tada se tumače kao „normalna reakcija“, a bol kao nešto što treba „izdržati da bi prošlo“.
Posljedice takvog liječenja rijetko su trenutne. One se razvijaju postupno. Išijas postaje kroničan. Bol gubi jasan obrazac. Živac ostaje nadražen dulje nego što bi trebao. Oporavak se usporava, a povratak punoj funkciji postaje sve teži. Ljudi tada dolaze do zaključka da su „probali sve“, iako zapravo nikada nisu bili vođeni od strane onih koji znaju razlikovati simptom od uzroka.
U tom trenutku nastaje najveća šteta. Ne samo na tijelu, nego i na povjerenju. Povjerenju u oporavak, u vlastito tijelo i u činjenicu da se problem uopće može razumjeti. I upravo tada se otvara ključno pitanje koje većina nikada ne dobije objašnjeno:
kako prepoznati kada bol više nije bezazlena, nego znak da se u živčanom sustavu događa nešto što ne smije ostati zanemareno?
