24/10/2025
"Zatvori oči i spavaj", kažem djetetu. Ležim kraj njega, a on se neko vrijeme okreće, grli me pa odguruje, traži mjesto na jastuku, a zatim mu se tijelo opušta, disanje mu postaje dublje. I ja usporavam disanje, smirujem srce.
Uskoro osjetim da je zaspao. Sad naša tijela postoje u istom prostoru, a naši su umovi u različitim svjetovima. "Ne želim spavati jer ne želim nestati", rekao mi je jednom, i prisjećam se toga dok gledam tijelo koje je njegovo, a koje je nesvjesno svijeta oko sebe. Ja u polumraku slažem njegovu odjeću, a mogla bih presložiti i namještaj, zatrpati mu sobu snijegom, okružiti ga prepariranim životinjama, on nije ovdje, on ne zna što se oko njega događa. Tijelo je na punjenju, um kreira drugu stvarnost.
Imala sam desetak godina kad sam s roditeljima doputovala u Zagreb, u posjet njihovim prijateljima. Dok su odrasli razgovarali u kuhinji, ja sam stajala uz prozor stana u neboderu, nikad ranije nisam vidjela svijet s tolike visine. U tami su blještala svjetla prozora drugih nebodera, i odjednom sam razumjela da je iza svakog tog svjetla neki stan, neka druga priča, nečiji životi, nečije stvarnosti s kojima ja nemam veze. Bila sam sićušna pred tolikom količinom svijeta.
Moje dijete mrmlja u snu, i ja znam da mu se, tamo gdje je sada, ne mogu pridružiti čak ni ako zaspim. Onda shvaćam kako je slično i dok smo budni. Svatko od nas živi u vlastitoj stvarnosti, nesvjesni smo toga kakve istine drugi umovi kreiraju, u što se oni uvjeravaju. Budni vjerujemo da stvarnost dijelimo, ali ono što je meni zgodna šalica, tebi je uspomena na baku. Ono što je meni nepoznata ulica, nekome je put do škole.
Dugo je trajalo da shvatim kako je potrebno sve naglas izgovarati, kako pretpostavljanje produbljuje jaz između dvije istine.
Djeca i ja se vozimo u autu, idemo na izlet. Dok u glavi vrtim beskonačnu listu zadataka koje sam si rekla da moram obaviti, u retrovizoru gledam opuštena lica svoje djece. Kći gleda kroz prozor, iz njezinih slušalica čujem glasnu glazbu, mlađi sin priča s Lego figuricom, stariji mi sin sretne pogled i razočarano kaže: "Ja ne mogu zamisliti beskonačnost."
U malom prostoru, svatko je u svojem svijetu. Tako je to tu, na Zemlji.