https://www.facebook.com/103441684929730/

Logos Podgorica, Bulevar Vojvode Stanka Radonjića 47, Podgorica (2026)

07/03/2026

ℹ️ VALIDACIJA EMOCIJA VS VALIDACIJA PONASANJA ℹ️

Roditelji često poistovjećuju emocionalno izražavanje djeteta sa njegovim ponašanjem, zbog čega dolazi do nesporazuma u komunikaciji. 🤔

🚨Važno je razlikovati validaciju emocija — prepoznavanje i
imenovanje onoga što dijete osjeća — od validacije ponašanja, koja podrazumijeva postavljanje granica i usmjeravanje djetetovih reakcija. 👈

Djeca, naročito ona sa govorno-jezičkim i razvojnim teškoćama,
često ponašanjem „govore“ ono što još ne mogu verbalno izraziti.💭

Pravilna emocionalna validacija podstiče razvoj jezika, samoregulacije i socijalne komunikacije, dok istovremeno jasno strukturisane granice pomažu u oblikovanju prihvatljivog ponašanja.✅

03/03/2026

🏡 PRIRODA JE SAVEZNIK U RAZVOJU !

U današnje vrijeme djeca sve više vremena provode u zatvorenim prostorima, dok je boravak u prirodi
sve rjeđi. 🌿

Kretanje na svježem vazduhu podstiče pravilno disanje, razvoj govora, pažnje i motorike, i
omogućava prirodnu stimulaciju čula. 👌

Jasno se uočava da redovan boravak u prirodi ima pozitivan uticaj na komunikaciju, koncentraciju i emocionalnu stabilnost djece, naročito kod djece sa razvojnim poteškoćama.👦👧

19/11/2025

🌿 Rana frustracija kao preduslov emocionalne stabilnosti – uloga odraslih u procesu

Kada dijete zaplače jer ne dobije ono što želi, prirodna reakcija roditelja je želja da ga umiri, da ukloni taj osjećaj nelagode. Međutim, iz ugla emocionalnog razvoja, rana frustracija nije nešto što treba po svaku cijenu izbjeći — naprotiv, ona je neophodan korak ka emocionalnoj zrelosti.

🧠 Frustracija se javlja kada dijete doživi prepreku između želje i mogućnosti. Upravo tada ono uči da emocije, iako neprijatne, mogu da se izdrže. Kroz ta mala, svakodnevna razočaranja dijete razvija unutrašnju otpornost — sposobnost da reguliše emocije, odloži zadovoljstvo i nastavi dalje.

Ako odrasli stalno „spašavaju“ dijete od frustracije, ono nikada ne nauči da se nosi s neuspjehom, da toleriše čekanje ili da pronađe rješenje.
Tada dijete ostaje emocionalno zavisno – očekuje da drugi regulišu njegove emocije umjesto njega.

🔬 Teorija emocionalne regulacije (Gross, 1998) i brojna razvojna istraživanja potvrđuju da kontrolisano iskustvo frustracije pomaže djetetu da razvije frontalne mehanizme mozga zadužene za samokontrolu, planiranje i smiren odgovor.
Drugim riječima – dijete ne postaje stabilno zato što nikad nije uznemireno, već zato što je naučilo da prepozna i obradi uznemirenost.

🎯 Uloga odraslih nije da uklone svaku frustraciju, već da budu emocionalni model i podrška.
To znači:

📍 da priznamo emociju („Vidim da si ljut jer nisi dobio ono što želiš.“),

📍 da ostanemo smireni i dosljedni,

📍 da ne žurimo da „popravimo“ osjećaj djeteta, već da ga naučimo kako da ga razumije.

💬 Dijete koje nauči da izdrži malu frustraciju danas, sutra će umjeti da se nosi s velikom.
To nije odsustvo ljubavi — to je njena najzrelija forma.

08/11/2025

🧩 Granice nisu kazna – one su okvir sigurnosti

U radu sa djecom često čujemo rečenicu: „Ne želim da moje dijete pati, zato mu ne postavljam granice.“
Ipak, iz ugla dječjeg razvoja, upravo odsustvo granica može stvoriti najveću nesigurnost.

Granice nisu oblik kontrole niti kazne – one su emocionalni okvir unutar kojeg dijete uči šta može da očekuje, ali i kako da se ponaša u odnosu na druge. One stvaraju predvidivost, a predvidivost stvara sigurnost.

Kada dijete zna gdje su granice, ono ne osjeća sputanost, već sigurnost da svijet ima strukturu i da odrasli znaju kako da ga vode kroz njega. Nasuprot tome, kada granice izostanu, dijete često doživljava unutrašnji nemir, nesigurnost i strah, jer ne zna dokle „smije“.

🔬 Određena istraživanja iz razvojne psihologije ukazuju da djeca koja odrastaju u okruženju sa dosljednim, toplim i jasno postavljenim granicama razvijaju viši stepen samoregulacije, empatije i socijalne kompetencije. Suprotno tome, popustljivo roditeljstvo bez jasnih granica često vodi ka emocionalnoj nezrelosti, impulzivnosti i poteškoćama u ponašanju.

🎯 Granice ne znače „zabranu ljubavi“. One znače:

„Volim te dovoljno da te vodim.“

„Brinem o tebi time što postavljam okvir koji te štiti.“

„Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, ali možeš naučiti kako da se nosiš s tim.“

Dijete kome su granice postavljene s ljubavlju uči da svijet nije prijetnja, već prostor u kojem se može osjećati sigurno i kompetentno.

💬 Granice su, zapravo, najnježniji oblik brige – način da djetetu kažemo:
„Tu sam, vodim te, i možeš se osloniti na mene.“

07/11/2025

🏡 Dobronamjerni komentari koji nisu uvijek od pomoći: Kako postaviti granice kad svi 'znaju bolje'

📍 Roditelji djece sa razvojnim odstupanjima često ne vode bitku samo sa izazovima koje nosi razvoj — već i sa komentarima okoline.

➡️ „Ma pusti ga, progovoriće kad krene u školu.“
➡️ „I njegov otac je bio takav, preraste se to.“
➡️ „Nemoj ga voditi terapeutu, nije bolestan.“

📍 Ove rečenice često dolaze iz najbližeg kruga — porodice. Baka, tetka, komšinica, svi imaju svoje mišljenje. I gotovo svi se pozivaju na svoje iskustvo: „Moje je bilo isto takvo i vidi ga sad.“

🌻 Dok su neki komentari zaista vođeni brigom i ljubavlju, problem nastaje kada počnu da podrivaju stručni plan koji je napravljen za dijete. Tada roditelj biva rastrzan između onoga što mu kaže terapeut i onoga što mu govori neko „iz kuće“. Ta dilema nije laka, ali je važno jasno postaviti prioritete: djetetove potrebe dolaze prije tuđih uvjerenja.

🧩 Dobronamjernost nije isto što i ispravnost. Komentari okoline često dolaze iz neinformisanosti, iz straha, iz negacije problema. To je razumljivo. Ali, to ne znači da im treba dati više prostora nego stručnoj procjeni, terapijskim smjernicama i realnim potrebama djeteta.

🎯 Roditelji imaju pravo — i obavezu — da postave granicu. To ne mora biti konfliktno. Dovoljno je reći:
„Razumijem da imate drugačije mišljenje, ali mi pratimo uputstva terapeuta jer je to trenutno najbolje za naše dijete.“

➡️ Uključivanje porodice je korisno kada postoji spremnost na saradnju, ali ako to izostane, roditelj mora znati da nije dužan da se pravda ili da ubjeđuje bilo koga.

🎯 Dijete treba roditelja koji je siguran u put kojim ide, iako on možda nije najlakši.

04/11/2025

🌤️ Razlika između stidljivosti i socijalne anksioznosti kod djece
Svako dijete ima svoj tempo kada je u pitanju uključivanje u društvo.
Stidljivost je temperamentna osobina, dok je socijalna anksioznost emocionalna teškoća koja dijete sprječava da funkcioniše u grupi.

🧠 Stidljivo dijete se povlači, ali se postepeno uključuje kada stekne povjerenje.
Dijete sa socijalnom anksioznošću izbjegava interakcije čak i kad želi da se uključi, jer ga preplavljuje strah od procjene, greške ili ismijavanja.

🔬 Istraživanja pokazuju da dugotrajna socijalna anksioznost može ograničiti emocionalni i akademski razvoj ako se ne prepozna na vrijeme.
Rana podrška – razumijevanje, ohrabrivanje, ne forsiranje – ključna je za prevazilaženje.

🎯 Kako pomoći:

ne tjerati dijete da „bude hrabro“ ili „priča na silu“,
davati mu male, uspješne prilike za socijalno uključivanje,
biti model – smiren, podržavajući, bez pritiska.
💬 Stidljivost je osobina, anksioznost je signal.
Na prvu treba strpljenje, na drugu – razumijevanje i podrška.

30/10/2025

🧠 Igračka u vrtiću – utjeha ili prepreka emocionalnom sazrijevanju?

U praksi se često susrijećemo sa djecom koja svakodnevno u vrtić donose svoje omiljene igračke. Iako se ova navika često tumači kao bezazlena ili čak „slatka“, iz stručnog ugla, ona može ukazivati na nedovoljnu emocionalnu zrelost i otežanu separaciju od primarne figure vezivanja.

📍 Emotivna zrelost podrazumijeva sposobnost djeteta da se postepeno odvaja od roditelja, da funkcioniše u novom okruženju i da razvija osjećaj sigurnosti bez spoljašnjeg objekta koji je simbol doma.
Kada dijete stalno nosi igračku, ono zapravo odlaže proces adaptacije i oslanja se na spoljašnji izvor sigurnosti umjesto da gradi unutrašnju stabilnost.

🔬 Istraživanja iz oblasti razvojne psihologije pokazuju da predugo oslanjanje na tzv. „tranzicione objekte“ može usporiti razvoj emocionalne samoregulacije i socijalne autonomije.
U ranom uzrastu, ovi predmeti imaju adaptivnu funkciju, ali ako se njihovo nošenje u socijalne sredine (poput vrtića) nastavi duže od očekivanog, to postaje znak da dijete treba dodatnu podršku u razvijanju sigurnosti bez posrednika.

🎯 Zato je uloga odraslih – roditelja i vaspitača – da djetetu pomognu da se postepeno odvikne od nošenja igračke u vrtić, kroz:

strukturisano i predvidljivo okruženje,
emocionalnu podršku,
jasno postavljene granice i rutine,
afirmaciju samostalnosti („Vidiš, danas si uspio/la bez igračke!“).
💬 Važno je razumjeti: cilj nije zabraniti igračku, već pomoći djetetu da je preraste.
Na taj način gradimo emocionalno stabilnu, samostalnu i socijalno zrelu ličnost.

29/10/2025

‼️ Terapija nije čudo, nego proces: Zašto su strpljenje i kontinuitet važniji od brzih rezultata?

🌻 Roditelji često dođu na prvi pregled s nadom — i to je potpuno razumljivo. Nada da će njihovo dijete, uz pravu pomoć, brzo „napredovati“, „progovoriti“, „stići vršnjake“. Nada je važna i terapeutu i roditelju. Međutim, uz nju mora doći i — realno očekivanje.

🧩 Terapija nije čudo koje se desi. Terapija je proces koji se gradi. Korak po korak. Sedmicu po sedmicu. Uz male uspone, ponekad stagnacije, pa opet napredak. Upravo u tom ritmu leži njena stvarna vrijednost.

🌻 Razvojne teškoće ne nastaju preko noći — i ne rješavaju se preko noći. Svaka vještina koju dijete treba da razvije zahtijeva vrijeme, ponavljanje, usmjeravanje, a najviše – dosljednost. Brzi rezultati, koliko god bili poželjni, rijetko su održivi bez temelja koji se pažljivo gradi kroz svakodnevni rad.

Roditelji ponekad pitaju:
„Koliko će trajati terapija?“
A naš iskren odgovor glasi:
„Onoliko koliko je potrebno da dijete zaista usvoji vještine, ne da ih samo pokaže.“

📍 Nije poenta da dijete „izvede nešto“ pred terapeutom, već da to prenese u svakodnevni život. Da govori kod kuće, da se snađe u vrtiću, da razumije upute, da razvije odnose — a za to treba više od jedne tehnike. Potreban je proces.

❗️Važno je da i roditelji budu dio tog procesa. Da ne dolaze po rezultate, već po smjernice. Da ne očekuju „brzo“, već „kvalitetno“. Da budu partneri u terapiji, a ne samo posmatrači.

🎯 Terapija koja ima kontinuitet, podršku kod kuće i realna očekivanja — ne mora biti čudo. Ali će dati stvarne, trajne rezultate.

15/10/2025

🧩 Neće, ne može ili ne zna? Zašto je važno razlikovati uzrok ponašanja djeteta?

📍U radu sa djecom, jedna od češćih zabluda koju primjećujemo kod odraslih — kako roditelja, tako i nastavnika — jeste pretpostavka da dijete nešto „neće“ da uradi, i da je u pitanju inat, tvrdoglavost ili loše vaspitanje. Ono što često otkrivamo kroz detaljnu procjenu jeste da dijete zapravo — ne može, ili još uvijek nije naučilo kako.

🚩 Postoji velika razlika između „neće“ i „ne može“. Prvo je pitanje stava, drugo je pitanje kapaciteta. A najgore što možemo učiniti jeste da zahtijevamo od djeteta ono što nije u stanju da izvrši, i da na to dodamo pritisak, kaznu ili razočaranje.

📍Primjera je mnogo: dijete koje ne odgovara na pitanje u vrtiću ne mora biti bezobrazno — možda ima teškoće sa razumijevanjem jezika. Dijete koje ne sjedi mirno ne mora biti razmaženo — možda ima senzorne izazove. Dijete koje izbjegava crtanje ne mora biti lijeno — možda mu fina motorika nije dovoljno razvijena.

🧩 Naš je zadatak da otkrijemo zašto. Da postavimo pitanje: da li dijete zna šta se od njega traži? Ima li vještinu? Ima li kapacitet da odgovori na zahtjev? Tek kad to utvrdimo, možemo govoriti o granicama, očekivanjima i radu na motivaciji.

ℹ️ Važno je naglasiti: čak i kad dijete zaista nešto „neće“, i to je često signal — da je nešto teško, frustrirajuće, zbunjujuće. Otpora nema bez razloga.

🎯 Zato roditelji, edukatori i terapeuti moraju biti saveznici u potrazi za uzrokom, a ne sudije ponašanja. Prvi korak ka napretku nije korekcija, već razumijevanje.

02/10/2025

📱 Digitalno doba i razvoj govora: pomoć ili prepreka?
U vremenu kada su ekrani postali sastavni dio svakodnevice – i kod djece i kod odraslih – jedno pitanje se nameće kao ključno:
Da li digitalni uređaji pomažu ili ometaju razvoj govora kod djece?

Odgovor nije sasvim jednostavan, ali istraživanja i klinička praksa sve češće upozoravaju:
👉 prekomjerna i nepravilna upotreba ekrana može značajno usporiti razvoj govorno-jezičkih vještina.

❗ Zašto ekrani utiču negativno?

🔸 Pasivnost – Djeca su pred ekranom uglavnom pasivni primaoci informacija.
🔸 Nedostatak interakcije – Jezik se uči kroz dvosmjernu komunikaciju, ne gledanjem i slušanjem.
🔸 Smanjen kontakt s roditeljima – Vrijeme provedeno uz ekran često zamjenjuje igru, čitanje, pričanje i druge oblike stimulacije.

🔍 Mozak male djece nije spreman da procesuira informacije sa ekrana na način koji bi doprinio razvoju govora. Prava stimulacija dolazi kroz pogled, dodir, govor, mimiku i emociju – sve ono što ekran ne može da zamijeni.

✅ Kada i kako ekrani mogu biti korisni?

➡️ Kada se koriste umjereno, uz aktivno učešće odraslih.
➡️ Kada sadržaj ima jezičku i edukativnu vrijednost, npr. čitanje slikovnica putem aplikacije, pjevanje pjesmica uz animaciju itd.

📌 Ključna riječ je: interakcija.
Ako gledate crtaće sa djetetom, komentarišete, postavljate pitanja i učestvujete – efekti mogu biti pozitivniji.

🧩 Šta preporučuju logopedi?

👂 U praksi često viđamo djecu sa kašnjenjem u razvoju govora čiji dani prolaze uz telefon, tablet ili TV.

Zato savjetujemo:

✔️ Ograničite vrijeme ispred ekrana (po preporukama AAP)
✔️ Uključite se u aktivnosti sa djetetom (čitanje, pričanje, pjevanje)
✔️ Dajte prednost stvarnoj komunikaciji, a ne „ekranskima zamjenama“
✔️ Ne koristite telefon kao sredstvo za smirivanje – to kratkoročno pomaže, ali dugoročno šteti

🎯 Zaključak

Digitalna tehnologija nije nužno loša, ali način na koji je koristimo – itekako može biti.
Za razvoj govora, nijedna aplikacija ne može zamijeniti živu riječ roditelja, smijeh, razgovor i kontakt oči u oči.

Zato – neka ekrani budu alat, a ne zamjena za roditeljsku i komunikacijsku bliskost. 🧡

27/09/2025

🏡 Briga o sebi kao dio podrške djetetu: Kako roditelji mogu prepoznati i upravljati stresom

💛 Roditeljstvo djeteta sa razvojnim teškoćama često nosi dodatne izazove i intenzivne emocije. Stres koji se javlja nije znak slabosti, već prirodan odgovor na neizvjesnost, odgovornosti i napore koje takva situacija zahtijeva.

🚩 Važno je da roditelji nauče prepoznati znakove stresa — umor, razdražljivost, osjećaj preplavljenosti, gubitak strpljenja, pa čak i fizičke simptome poput glavobolja ili problema sa snom. Često se stvara osjećaj da treba biti „čvrst“ i „sve izdržati“, ali zanemarivanje vlastitih potreba dugoročno može donijeti više štete nego koristi.

🌻 Kako upravljati stresom? Prije svega, prihvatanjem vlastitih osjećaja i traženjem podrške — bilo od partnera, porodice, prijatelja ili stručnjaka. Nije slabost tražiti pomoć, već hrabrost.

🎯 Važno je odvojiti vrijeme za sebe, makar na kratko — šetnja, hobi, razgovor sa bliskom osobom. Tako punimo baterije i vraćamo snagu za svakodnevne zadatke.

🧩 Takođe, uključivanje u grupe podrške za roditelje može donijeti osjećaj zajedništva i razmjene iskustava, što smanjuje osjećaj izolovanosti.

📈 Kao terapeuti, često ističemo da je briga o roditelju jednako važna kao i terapija djeteta. Dijete koje vidi roditelja koji brine o sebi, uči kako i samo da se nosi sa izazovima.

🎯 Podsjetnik je jasan: briga o sebi nije sebičnost, već temelj za kvalitetnu podršku djetetu.

23/09/2025

❗️Razvoj nije trka – Zašto je poređenje sa drugom djecom opasno i beskorisno❗️

🏡 Jedna od najčešćih zamki u koju roditelji (ponekad i stručnjaci) nesvjesno upadnu jeste – poređenje. „Komšinicin mali već tečno priča.“, „Bratov sin je u tom uzrastu već znao da crta krugove.“, „Moja kćerka je prohodala sa 10 mjeseci.“ Neprimjetno se prišunja osjećaj da „nešto nije u redu“, iako možda uopšte nije tako.

🧩 Poređenje nije samo nepotrebno — ono je često štetno.

🌻 Razvoj svakog djeteta je individualan. Djeca ne dolaze na ovaj svijet s identičnim startnim linijama, istim temperamentom, istim neurološkim osnovama ni istim životnim okolnostima. Svako dijete ima svoj tempo, svoje jake i slabije strane, svoj unutrašnji ritam razvoja.

📈 Problem nastaje kada očekivanja počnu da se formiraju isključivo na osnovu tuđeg djeteta. Tada se propušta da se vidi realan napredak vlastitog djeteta, jer ga mjerimo pogrešnim „metrom“. Umjesto da pratimo dijete u odnosu na njega samog – mi ga počinjemo procjenjivati kroz tuđe postignuće. To vodi frustraciji, i kod roditelja i kod djeteta.

🌻 Posebno je važno ovo naglasiti u radu sa djecom koja imaju razvojne teškoće. Upravo su ta djeca često izložena stalnom poređenju sa vršnjacima: „On još ne priča, a svi u grupi već znaju pjesmice.“ Takve rečenice, iako nenamjerne, mogu biti vrlo obeshrabrujuće.

⏳️ Napredak se ne mjeri time koliko brzo nešto savlada, već time koliko truda i podrške je bilo potrebno da se postigne — i koliko su te vještine postale dio svakodnevice.

🔍 Umjesto poređenja, potrebno je posmatranje. Umjesto frustracije – razumijevanje. I iznad svega, umjesto očekivanja da dijete prati druge — podržimo ga da prati sebe.

🎯 Razvoj nije trka. Nema ciljne linije, nema medalja. Ima put – i svako dijete ima pravo da ga prođe na način koji je u skladu s njegovim mogućnostima.

Logos Podgorica

07/03/2026

03/03/2026

19/11/2025

08/11/2025

07/11/2025

04/11/2025

30/10/2025

29/10/2025

15/10/2025

02/10/2025

27/09/2025

23/09/2025

Address

Telephone

Website

Alerts

Shortcuts

Share

Category